Prvo sam kao manijak zvonio na vrata, ali niko nije otvarao. Zvao sam babu na telefon i jasno čuo zvonjavu iz stana.
Tada sam se stvarno uplašio.
Otključao sam vrata ključem koji mi je otac dao i ušao.
„Bako!“
Niko nije odgovarao.
Telefon joj je bio na stolu, jakna na vješalici, ali nje nije bilo. Obišao sam sve prostorije i tek tada primijetio da su vrata od balkona otvorena.
Srce mi je stalo.
Izašao sam na balkon i ugledao nešto potpuno neočekivano.
Na susjednom balkonu, sprat niže, sjedila je moja baba sa onim doktorom. Pili su kafu i smijali se kao tinejdžeri.
„Bako?! Cijeli dan te tražimo!“
Pogledala me potpuno mirno.
„Jao, ostavila sam telefon gore.“
Doktor se nasmijao.
„Dođi, popij kafu sa nama.“
Sišao sam kod njih, ali odmah sam primijetio nešto čudno. Na stolu su bile dvije stare fotografije.
Na jednoj je bila moja baba kao mlada djevojka.
Pored nje — isti taj čovjek.
„Čekaj… vi ste se poznavali prije djeda?“
Baba je spustila šolju.
„Mnogo prije.“
Ispostavilo se da su njih dvoje bili zajedno kao mladi, ali su ih život i porodice razdvojili. On je otišao na studije medicine, a ona se nekoliko godina kasnije udala za mog djeda.
„Zašto nam nikada nisi pričala o njemu?“
„Zato što sam voljela vašeg djeda i nikada nisam željela da neko pomisli drugačije.“
Pomislio sam da je priča završena.
Ali doktor je tada izvadio još jednu fotografiju.
Na njoj su bili on, moja baba i moj otac kao beba.
Pogledao sam babu.
„Zašto je tata na vašoj fotografiji?“
Ona je problijedjela.
Doktor je dugo ćutao, a onda rekao:
„Mislim da je vrijeme da tvoj otac konačno sazna zašto sam se poslije toliko godina doselio baš u ovu zgradu…“