Svaki put kada sam bio kod nje, trudila se da se smije i ponaša kao da je sve normalno.
„Nemoj me gledati kao bolesnu“, govorila bi. „Pričaj mi nešto lijepo.“
Zato sam joj pričao o našem prvom susretu, putovanjima i svim glupostima koje smo zajedno radili.
Liječenje je bilo teško. Nekad bih vozio cijelu noć iz Švicarske samo da provedem nekoliko sati s njom, a zatim se vraćao na posao.
Jednog dana rekla mi je:
„Ako se izvučem iz ovoga, obećaj da ćemo živjeti u Zagrebu.“
Nasmijao sam se.
„Znaš da sam mrzio Zagreb.“
„Mrzio si ga prije mene.“
Tada sam joj obećao.
Poslije nekoliko mjeseci stigle su vijesti kojima smo se toliko nadali. Terapija je djelovala i stanje joj se počelo popravljati.
Godinu dana kasnije završila je liječenje.
Vjenčali smo se skromno, samo sa porodicom i najbližim prijateljima.
Napustio sam posao u Švicarskoj i preselio se u Zagreb.
Prošlo je više od dvadeset godina.
Danas imamo dvoje odrasle djece, a ja se često nasmijem kada se sjetim koliko sam nekada izbjegavao ovaj grad.
Prije nekoliko dana supruga i ja šetali smo istom ulicom na kojoj smo se prvi put sreli.
Zastala je i rekla:
„Vidiš da Zagreb ipak nije tako loš.“
Zagrlio sam je.
„Nije grad bio poseban. Ti si ga učinila posebnim.“
Ona se nasmijala, a onda iz torbe izvadila staru fotografiju koju nikada ranije nisam vidio.
Na njoj smo bili nas dvoje — onog dana kada smo se prvi put upoznali.
„Ko nas je tada fotografisao?“ pitao sam.
Pogledala me i rekla:
„E, to je priča koju ti već dvadeset godina nisam ispričala…“