# BEBA KOJU JE ROĐENI BRAT POLIO BENZINOM I ZAPALIO PREŽIVJELA JE TEŠKE OPEKOTINE. KADA SAM SAZNALA U KAKVIM USLOVIMA ŽIVI NJENA PORODICA, NISAM MOGLA DA ZAUSTAVIM SUZE. A ONDA SE PRIJE NEKOLIKO DANA DOGODILO NEŠTO ŠTO NIKADA NEĆU ZABORAVITI…
Radim kao medicinska sestra na odjeljenju za hitne intervencije već skoro petnaest godina. Za to vrijeme vidjela sam mnogo teških sudbina, nesreća i ljudske patnje. Naučila sam da ostanem pribrana čak i kada je najteže, ali postoje slučajevi koji ostanu u čovjeku zauvijek.
Jedan od njih bila je beba koju su prije mjesec dana dovezli u našu bolnicu.
Imala je samo nekoliko mjeseci. Na odjeljenje je stigla sa teškim opekotinama nakon strašnog događaja u porodičnoj kući. Prema informacijama koje smo dobili, njen stariji brat polio ju je benzinom i zapalio.
Niko od nas nije mogao da razumije kako se tako nešto dogodilo.
Ljekari su odmah započeli liječenje. Dani koji su uslijedili bili su izuzetno teški. Beba je bila mala, iscrpljena i potpuno zavisna od ljudi koji su se borili da joj spasu život.
Svaki put kada bih ušla u sobu, pokušavala sam da joj se obratim nježnim glasom. Iako nije mogla da razumije moje riječi, vjerovala sam da joj znači što neko stoji pored njenog krevetića.
Često sam joj govorila:
„Izdrži, malena. Nisi ti ništa kriva. Zaslužuješ da budeš voljena i da odrastaš bez straha.“
Nakon dugog liječenja, njeno stanje se konačno stabilizovalo. Oporavak je bio spor, ali ljekari su bili zadovoljni napretkom.
Međutim, tada smo saznali nešto što nas je dodatno uznemirilo.
Njeni roditelji bili su osobe sa ozbiljnim psihijatrijskim problemima. Živjeli su u veoma lošim uslovima, nisu redovno uzimali propisanu terapiju i nisu bili u stanju da se adekvatno brinu ni o sebi ni o djeci.
Stariji dječak takođe je bio dijete kojem je bila potrebna pomoć i zaštita odraslih.
Najviše me je pogodilo to što je beba, nakon izlaska iz bolnice, trebalo da se vrati u sredinu u kojoj nije imala odgovarajuću sigurnost.
O tome smo razgovarali sa ljekarima i nadležnim službama. Smatrali smo da je najvažnije da se procijeni bezbjednost djece i da se pronađe rješenje koje će ih zaštititi.
Nisam mogla da prestanem da razmišljam o toj djevojčici.
Kod kuće sam suprugu pričala o njoj. Nekoliko puta sam se rasplakala dok sam objašnjavala koliko je mala i koliko joj je pažnje potrebno.
„Ne možeš spasiti svako dijete koje upoznaš na poslu“, rekao mi je suprug.
Znala sam da je u pravu, ali srce nije prihvatalo takvo objašnjenje.
Prošlo je nekoliko sedmica.
Mislila sam da više nikada neću vidjeti tu bebu, sve dok jednog jutra nisam dobila poziv od koleginice.
„Sjećaš li se one djevojčice sa opekotinama? Ponovo je došla na kontrolu.“
Odmah sam otišla da je vidim.
Kada sam ušla, ugledala sam je u naručju jedne žene. Bila je drugačija nego prvi put. Izgledala je mirnije, a žena koja ju je držala nije ispuštala njenu malu ručicu.
Prišla sam im i pitala kako je.
Žena se nasmiješila i rekla:
„Sada je dobro. Još ima mnogo pregleda i liječenja, ali konačno ima mir.“
Objasnila mi je da je, nakon procjene nadležnih službi, djevojčica privremeno smještena u sigurnu hraniteljsku porodicu.
Njen stariji brat takođe je dobio stručnu pomoć i zaštitu. Tek tada sam shvatila da su i roditelji i dječak bili dio mnogo veće tragedije i da je cijeloj porodici bila potrebna ozbiljna podrška.
Pogledala sam bebu i nježno je pomilovala po obrazu.
Ona me je posmatrala svojim krupnim očima, a zatim se nasmiješila.
U tom trenutku nisam mogla da zadržim suze.
Žena koja ju je držala tiho mi je rekla:
„Znate, kada smo je prvi put doveli kući, nismo znali hoće li ikada prestati da se plaši. Sada se već smije, spava mirnije i počinje da reaguje na naše glasove.“
Pitala sam je kako su odlučili da joj pruže dom.
Odgovorila je:
„Nismo mogli promijeniti ono što joj se dogodilo, ali možemo joj pružiti budućnost u kojoj neće morati da se plaši.“
Te riječi su mi ostale u glavi.
Nekoliko dana kasnije dobila sam još jednu vijest. Nadležne službe nastavile su da rade na trajnom rješenju za djecu, a djevojčica je nastavila liječenje i oporavak.
Kada sam ponovo vidjela njenu fotografiju, dugo sam je gledala.
Sjetila sam se prvog dana, njenog malog krevetića i svih trenutaka kada smo se plašili da neće preživjeti.
Danas znam da ne možemo promijeniti nečiju prošlost, ali možemo pomoći da budućnost bude drugačija.
I još nešto sam naučila: nijedno dijete ne smije biti prepušteno samo sebi, bez obzira na to u kakvoj porodici je rođeno.
**Prije nekoliko dana ta beba je prvi put izgovorila riječ „mama“. Kada mi je njena hraniteljica to ispričala, zaplakala sam. Ne zbog onoga što je prošla, već zato što je konačno dobila priliku da odrasta uz nekoga ko će je čuvati, voljeti i nikada ne ostaviti samu.**
Tog dana sam se vratila kući sa jednom mišlju: ponekad je najveći dar koji možemo pružiti drugom čovjeku osjećaj da više nije sam.