Za vrijeme našeg intimnog druženja uvijek je pored kreveta držala fotografiju svoje porodice — muža i djece.
Prvi put nisam ništa rekao. Pomislio sam da je jednostavno zaboravila da je skloni. Ali svaki sljedeći put fotografija je bila na istom mjestu.
Jednog dana više nisam mogao da ćutim.
„Zašto držiš tu fotografiju ovdje? Zar ti nije neprijatno?“
Odjednom se potpuno uozbiljila.
„Zato što nikada ne želim da zaboravim šta mogu da izgubim“, odgovorila je.
Te riječi su me potpuno zbunile.
Pitao sam je zašto onda uopšte nastavlja našu vezu.
Dugo je ćutala, a onda rekla:
„Ne znam. U početku sam mislila da mi samo nedostaje pažnja. Muž i ja smo se udaljili, sve se pretvorilo u posao, račune i obaveze oko djece. A onda si se pojavio ti.“
Prvi put sam je gledao drugačije.
Do tada sam razmišljao samo o nama i trenucima koje provodimo zajedno. Nisam razmišljao o čovjeku koji joj je muž, niti o djeci koja je čekaju kod kuće.
„I šta sada?“, pitao sam.
Pogledala je fotografiju i rekla:
„Sada ovo mora da prestane.“
Nisam očekivao taj odgovor.
Rekla mi je da želi pokušati da popravi brak i da više ne može da vodi dva života. Nisam se raspravljao. Znao sam da nema smisla.
Nekoliko nedjelja kasnije poslala mi je posljednju poruku:
„Hvala ti što si prihvatio moju odluku. Ne ponosim se onim što sam uradila, ali želim da pokušam da popravim ono što sam ugrozila.“
Nakon toga se više nismo čuli.
Tek tada sam shvatio zašto je fotografija uvijek bila pored kreveta.
Nije tamo stajala zato što joj porodica ništa nije značila.
Stajala je kao podsjetnik na cijenu odluka koje je donosila — i na ono što je mogla izgubiti.