Već danima sam svojoj supruzi podmetao „dokaze“ da je varam. Počelo je kao glupa šala.
Prvo sam na košulji ostavio trag crvenog karmina. Kada ga je primijetila, pravio sam se da nemam pojma odakle se pojavio.
„Sigurno si se negdje naslonio“, rekla je, ali vidio sam da joj nije svejedno.
Nekoliko dana kasnije stavio sam nekoliko dugih ženskih dlaka na svoj kaput. Ni tada ništa nije rekla, ali sam primijetio kako ih skida i dugo gleda.
Onda sam otišao još dalje.
Sa drugog broja slao sam sebi poruke poput: „Nedostaješ mi“ i „Kad ćemo se ponovo vidjeti?“, a telefon bih namjerno ostavljao na stolu.
Supruga je postajala sve zabrinutija.
Umjesto da prekinem, meni je sve to bilo zabavno. Bio sam ubijeđen da ću joj na kraju priznati šalu i da ćemo se oboje smijati.
Juče sam napravio posljednju glupost.
U programu za obradu fotografija napravio sam nekoliko slika na kojima je izgledalo kao da sam veoma prisno zagrljen s njenom najboljom prijateljicom. Fotografije sam odštampao i „slučajno“ ostavio među papirima na stolu.
Bio sam siguran da će ih pronaći.
Kada sam danas došao s posla, već na ulaznim vratima osjetio sam da nešto nije u redu.
U stanu je bilo potpuno tiho.
„Dušo?“ pozvao sam.
Niko nije odgovorio.
Ušao sam u dnevnu sobu i zaledio se.
Na stolu su bile sve stvari koje sam prethodnih dana namještao: košulja s karminom, dlake koje je očigledno sačuvala, moj drugi telefon i fotografije.
Pored njih je stajao moj kofer.
Na njemu cedulja:
„Sve znam. Nemoj me tražiti.“
Srce mi je počelo lupati.
Odmah sam je nazvao.
Telefon joj je bio isključen.
Pozvao sam njenu najbolju prijateljicu. Ni ona se nije javljala.
Tek tada sam shvatio koliko je moja „šala“ bila glupa.
Zvao sam suprugu desetak puta, slao poruke i pokušavao da objasnim da je sve namješteno.
Ništa.
Sjeo sam na kauč i uhvatio se za glavu.
Poslije gotovo sat vremena čuo sam ključ u vratima.
Ušla je moja supruga.
Iza nje je stajala njena najbolja prijateljica.
Obje su bile potpuno ozbiljne.
Skočio sam na noge.
„Molim te, samo me saslušaj! Fotografije nisu prave! Sve sam namjestio! Karmin, dlake, poruke… sve! Htio sam samo da se našalim!“
Supruga me je nekoliko sekundi gledala bez riječi.
A onda se njena prijateljica počela smijati.
Pogledao sam ih zbunjeno.
Supruga je iz džepa izvadila telefon i pokazala mi snimak.
Na njemu sam bio ja kako panično hodam po stanu, zovem je i govorim sam sebi:
„Kakav sam ja idiot…“
Sakrile su kameru prije nego što sam došao.
„Shvatila sam prije nekoliko dana šta radiš“, rekla je supruga. „Karmin je bio previše očigledan. A onda sam pronašla drugi telefon.“
„A fotografije?“ pitao sam.
„Čim sam ih vidjela, nazvala sam nju“, rekla je pokazujući na prijateljicu. „Obje smo shvatile šta pokušavaš.“
„Pa kofer? Poruka?“
Nasmiješila se.
„Htio si da se našališ sa mnom. Mi smo odlučile da završimo šalu.“
Osjetio sam ogromno olakšanje.
Prišao sam da je zagrlim, ali je podigla ruku.
„Samo da znaš, ovo nije bilo smiješno. Stvarno si pretjerao.“
Tada me je bilo sramota.
Izvinio sam joj se i obećao da više nikada neću praviti takve „testove“ u našem braku.
Ona me je na kraju zagrlila i rekla:
„Dobro. Ali snimak na kojem paničiš ostaje kod mene.“
Njena prijateljica je dodala:
„I kod mene.“
Tada sam shvatio da ću ovu svoju glupu šalu vjerovatno slušati do kraja života.
I iskreno — zaslužio sam.