Imao sam nekoliko djevojaka prije nje, ali nijedna me nije toliko zbunila kao sadašnja.
Upoznali smo se sasvim slučajno, na rođendanu zajedničkog prijatelja. Bila je tiha, pomalo povučena i potpuno drugačija od djevojaka s kojima sam ranije izlazio.
Nekoliko sedmica kasnije počeli smo da se viđamo, a ubrzo smo postali par.
Prvih nekoliko mjeseci bilo je gotovo savršeno. Imali smo sličan smisao za humor, voljeli iste filmove i mogli satima razgovarati.
Onda je jedne večeri, dok smo sjedili kod mene, rekla:
„Moram nešto da ti priznam.“
Odmah sam pomislio da se dogodilo nešto ozbiljno.
„Imam jednu čudnu naviku“, nastavila je.
„Kakvu?“
Pocrvenjela je.
„Obožavam muške košulje.“
Počeo sam da se smijem.
„To je taj veliki fetiš kojeg sam trebao da se plašim?“
„Ne razumiješ“, odgovorila je. „Ne volim samo da ih vidim. Volim da ih nosim.“
Otišla je do moje spavaće sobe i nekoliko minuta kasnije vratila se obučena u jednu od mojih širokih kariranih košulja.
„Ovu sam gledala otkad smo počeli da se zabavljamo“, rekla je.
Meni je cijela stvar bila simpatična.
Rekao sam joj da slobodno uzme košulju.
Tu sam napravio „grešku“.
Narednih nedjelja moje košulje počele su misteriozno nestajati.
Prvo jedna.
Onda druga.
Pa dukserica.
Jednog jutra tražio sam omiljenu sivu majicu.
„Jesi li vidjela moju majicu?“
Pogledala me potpuno nevino.
„Koju?“
„Onu sivu.“
„Ne.“
Nekoliko dana kasnije došao sam kod nje.
Otvorila je vrata noseći upravo tu majicu.
„Aha!“
Počela je da se smije.
„Dobro, uhvatio si me.“
Ali tada sam pogledao prema stolici.
Na njoj je bila moja dukserica.
Pored kreveta moje čarape.
A na vješalici još dvije moje košulje.
„Čekaj malo… koliko moje garderobe imaš?“
Počela je brojati.
Odgovor mi se nije dopao.
„Jedanaest stvari.“
„JEDANAEST?!“
Smijala se toliko da nije mogla govoriti.
Objasnila mi je da joj moja garderoba daje osjećaj bliskosti kada nisam pored nje. Posebno je voljela široke košulje jer su joj bile udobne za spavanje ili gledanje televizije.
Nisam znao da li da se ljutim ili da mi bude simpatično.
Na kraju smo napravili dogovor.
Dobila je dvije moje stare košulje i jednu duksericu.
Ostalo je morala vratiti.
Mislio sam da smo time riješili problem.
Sve do mog rođendana.
Pružila mi je veliku kutiju.
Kada sam je otvorio, unutra je bilo šest potpuno novih košulja.
„Zašto šest?“
Nasmijala se.
„Tri su tvoje.“
„A ostale tri?“
„Vidjećemo.“
Tada sam shvatio da njena neobična navika vjerovatno nikada neće nestati.
Danas smo zajedno skoro tri godine.
I dalje povremeno tražim majicu koju sam siguran da sam ostavio u svom ormaru, samo da bih je nekoliko dana kasnije pronašao kod nje.
Ali više se ne bunim.
Zapravo, prije nekoliko mjeseci kupio sam novu duksericu i namjerno uzeo broj veću.
Kada me pitala zašto, rekao sam:
„Da ti bude taman kad je ukradeš.“
Samo se nasmijala.
Izgleda da ono što mi je na početku djelovalo kao njen najčudniji „fetiš“ na kraju nije bilo ništa strašno.
Bio je to samo njen neobičan način da kaže da voli da ima nešto moje uz sebe.