Radim kao konobar u jednom manjem gradu već nekoliko godina. Posao zna biti naporan, ali upoznaš svakakve ljude i vremenom naučiš da primijetiš stvari koje drugi možda ne bi.
Jednom nedjeljno počela je dolaziti jedna djevojka. Bila je uvijek lijepo obučena, sređena, nasmijana i nevjerovatno ljubazna. Nije bila klasična ljepotica, ali imala je nešto u sebi zbog čega sam je odmah zapamtio.
Uvijek bi naručila istu kafu, sjedila sama uz prozor i prije odlaska ostavljala bakšiš skoro jednak računu.
Jednog dana pojavila se s muškarcem kojeg nikada ranije nisam vidio. Čim su sjeli, shvatio sam da je u pitanju sastanak naslijepo.
Ona je pokušavala da započne razgovor, a on je cijelo vrijeme gledao u telefon. Odgovarao joj je kratko i djelovao kao da jedva čeka da ode.
Nakon dvadesetak minuta pozvali su me da naplatim.
Dok sam prilazio stolu, čuo sam njega kako joj govori:
– Izvini, ali na fotografijama si izgledala mnogo bolje. Jednostavno nisi moj tip.
Djevojka je pocrvenjela, ali nije rekla ništa. Samo je spustila pogled.
Tada je on izvadio novčanik, platio samo svoje piće i krenuo prema vratima. Međutim, prije nego što je izašao, okrenuo se prema meni i dobacio:
– Druže, svaka ti čast ako svaki dan moraš gledati ovakve.
Zaledio sam se.
Djevojka je sve čula.
Prišao sam njenom stolu, sklonio račun i rekao:
– Kafa je danas na račun kuće.
Pogledala me iznenađeno i tiho odgovorila:
– Ne moraš to raditi. Navikla sam.
Te dvije riječi su me pogodile više od svega.
Rekao sam joj:
– Ne znam ko vas je ubijedio da treba da se naviknete na takvo ponašanje, ali taj čovjek je upravo pokazao kakav je on, a ne kakvi ste vi.
Prvi put sam vidio da joj nestaje osmijeh. Oči su joj se napunile suzama.
Onda je iz torbe izvadila novac, ostavila ogroman bakšiš i rekla:
– Zato stalno dolazim ovdje. Jedino se ovdje niko prema meni ne ponaša kao da vrijedim manje zbog izgleda.
Od tog dana počeli smo češće razgovarati. Prvo nekoliko minuta dok pijem kafu na pauzi, zatim poslije smjene.
A nekoliko mjeseci kasnije dogodilo se nešto čemu se ni ona ni ja nismo nadali.
Prestala je dolaziti jednom nedjeljno.
Počela je dolaziti skoro svaki dan – jer smo nas dvoje postali par.
Danas, tri godine kasnije, kada neko pita gdje smo se upoznali, ona se nasmije i kaže:
– Na najgorem sastanku naslijepo u mom životu.
A ja uvijek dodam:
– Koji se za mene pretvorio u najbolji dan.