Dvije godine sam gazdi jednog kluba glumila ljubavnicu. Dolazila bih u klub, imala najbolji sto i piće, a svi njegovi prijatelji i radnici bili su ubijeđeni da on sa mnom vara ženu.
U početku mi je sve djelovalo kao čudna igra. Nikada nismo bili sami, nikada me nije ni pokušao poljubiti. Samo bi povremeno prišao mom stolu, nasmijao se, stavio ruku na moje rame i ponašao se kao da među nama postoji nešto više.
Za to mi je plaćao. Ne mnogo, ali dovoljno da sam pristala nastaviti.
Jedne večeri više nisam mogla izdržati.
„Zašto ovo radiš? Ako ne želiš ništa sa mnom, zašto želiš da svi misle da sam ti ljubavnica?“
Pogledao me ozbiljno.
„Zbog moje žene.“
Pomislila sam da želi da je napravi ljubomornom.
Ali odgovor je bio mnogo čudniji.
„Moja žena već godinama misli da je varam. Samo ne zna s kim.“
„Pa zašto joj onda daješ razlog da vjeruje u to?“
Nagnuo se prema meni i tiho rekao:
„Zato što želim da gleda u pogrešnom pravcu.“
Zaledila sam se.
Tada mi je priznao da je prije nekoliko godina otkrio da neko njemu veoma blizak potkrada klub. Nestajale su velike količine novca, ali nikada nije mogao dokazati ko to radi.
Zato je izmislio priču o ljubavnici.
Dok su svi pričali o meni, on je tajno pratio račune, kamere i zaposlene.
„I jesi li saznao ko krade?“
Nije odgovorio.
Iz džepa je izvadio fotografiju i stavio je ispred mene.
Kada sam vidjela osobu na slici, ostala sam bez riječi.
„Nemoguće…“
„Moguće je“, rekao je. „I upravo zato mi večeras trebaš posljednji put.“
Tada su se vrata njegove kancelarije otvorila.
Na njima je stajala njegova supruga.
Pogledala je mene, pa fotografiju na stolu i hladno rekla:
„Napokon je vrijeme da joj kažeš zbog koga je zapravo dvije godine glumila tvoju ljubavnicu.“