Moj komšija me nazvao u 3 ujutro. Vikao je toliko glasno da sam se odmah probudio:
„Probudi se! U tvom dvorištu je neki čovjek!“
Preplašen, istrčao sam napolje, ali tamo nije bilo nikoga. Pregledao sam dvorište, garažu i prostor oko kuće. Sve je izgledalo normalno.
Sljedećeg jutra primijetio sam da je nestao stari sat mog oca. Nije vrijedio mnogo novca, ali meni je bio neprocjenjiv jer je to bila jedna od rijetkih stvari koje su mi ostale od njega.
Komšija i ja smo se zabrinuli. Odlučili smo postaviti sigurnosne kamere na obje kuće. Sedmicama se nije dogodilo ništa neobično i već sam počeo vjerovati da je sve bila slučajnost.
A onda, mjesec dana kasnije, policija je pokucala na moja vrata.
Jedan policajac me pitao imam li sigurnosne kamere i mogu li pogledati snimke od prethodne noći. Rekao je da je nekoliko kuća u našem kraju opljačkano.
Kada smo otvorili snimak, sledio sam se.
Na njemu se jasno vidio čovjek kako oko tri ujutro ulazi u moje dvorište. Ali kada se okrenuo prema kameri, komšija je problijedio.
„To je isti čovjek kojeg sam vidio one noći“, rekao je.
Policija ga je ubrzo prepoznala. Bio je osumnjičen za niz krađa po okolnim naseljima.
Nekoliko dana kasnije javili su mi da su ga pronašli. U njegovom stanu pronađene su desetine ukradenih predmeta.
Policajac je tada izvadio malu kesicu i stavio je ispred mene.
Unutra je bio sat mog oca.
Nisam mogao vjerovati.
Ispostavilo se da je lopov one prve noći zaista bio u mom dvorištu. Kada sam istrčao napolje, sakrio se iza stare šupe i sačekao da se vratim u kuću. Tek tada je pobjegao.
Da me komšija nije probudio i da kasnije nismo postavili kamere, vjerovatno nikada ne bismo saznali ko je bio taj čovjek.
Sat danas držim na posebnom mjestu. Ne zbog njegove vrijednosti, već zato što me svaki put kada ga pogledam podsjeti koliko jedna komšijska pažnja može značiti.