Prije nekoliko mjeseci dogodilo se nešto što nam je potpuno promijenilo život.
Mama je došla kući iz pekare ranije nego obično. U ruci je držala kovertu i samo rekla:
„Danas sam dobila otkaz.“
Osjetila sam kako mi se ruši svijet. Jedva smo preživljavale i sa njenom platom, a sada nismo imale ni to.
„Šta ćemo sad?“
Mama je pokušala da se nasmije.
„Snaći ćemo se kao i uvijek.“
Sutradan je krenula od radnje do radnje tražeći bilo kakav posao. Čistila bi, radila u kuhinji, prodavala — nije birala.
Ali niko je nije zvao.
A onda joj je zazvonio telefon.
„Dobar dan, zovemo vas iz škole. Da li biste mogli sutra doći na razgovor?“
Mama je problijedjela.
Poslije toliko godina prvi put su je zvali da radi ono za šta se školovala.
Sutradan je obukla jedinu pristojnu haljinu koju je imala i otišla.
Vratila se poslije dva sata uplakana.
„Nisi dobila posao?“ pitala sam.
Zagrlila me.
„Jesam.“
Počele smo obje plakati od sreće.
Prvih mjeseci radila je kao zamjena, a onda je dobila više časova. Konačno smo mogle kupiti hranu bez brojanja svakog novčića.
Mislila sam da je to najveća sreća koja nam se mogla dogoditi.
Ali jednog dana direktor škole pozvao je mamu u kancelariju.
Na stolu je bila stara fascikla.
„Prije nego što ste počeli raditi ovdje, neko je godinama slao preporuke za vas.“
Mama ga je zbunjeno pogledala.
„Ko?“
Direktor joj je pružio pisma.
Na svakom je bilo isto ime.
Kada ih je pročitala, sjela je i počela plakati.
Te večeri donijela je fasciklu kući i stavila je ispred mene.
„Mislim da je vrijeme da ti kažem ko je tvoj otac.“
Zaledila sam se.
Ime sa pisama bilo je isto ime koje je godinama odbijala čak i da izgovori.
Tek tada sam shvatila da čovjek za kojeg sam vjerovala da nikada nije mario za nas možda sve vrijeme nije bio toliko daleko koliko sam mislila…