Ne šminkam se. Volim udobnu garderobu, jednostavne frizure i mir. Nikada nisam bila djevojka koja provodi sate pred ogledalom i meni to nije smetalo.
Mojoj mami, međutim, jeste.
Ona je uvijek bila dotjerana. Čak i kada ide samo do prodavnice, stavi šminku, namjesti kosu i obuče nešto lijepo. Godinama je pokušavala da i mene promijeni.
„Mogla bi malo da se središ.“
„Pogledaj druge djevojke svojih godina.“
A ponekad bi otišla mnogo dalje.
„Bože, što si ti ružna. Pogledaj se. Kao da si izašla iz nekog filma o selu.“
Svaki put bih se pravila da me ne boli.
Tog dana, međutim, tata je sjedio u dnevnoj sobi i sve čuo.
Mama je prošla pored mene, dobacila svoju uobičajenu primjedbu i nastavila prema kuhinji.
Tata je nekoliko trenutaka ćutao.
Onda ju je pogledao i rekao:
„Znaš li ti da već godinama vrijeđaš sopstvenu kćerku zbog nečega zbog čega bi trebalo da budeš ponosna na nju?“
Mama se okrenula.
„Ma daj, samo joj govorim istinu. Malo šminke joj ne bi škodilo.“
Tata je ustao.
„Ne. Ti joj ne govoriš istinu. Govoriš joj ono čega se ti sama bojiš.“
Obje smo ga zbunjeno pogledale.
Tada je otišao do starog ormara, otvorio ladicu i izvadio album sa fotografijama.
Počeo je listati dok nije pronašao jednu fotografiju staru više od trideset godina.
Pružio mi ju je.
Na njoj je bila moja mama sa možda dvadesetak godina.
Bez šminke. Kosa joj je bila jednostavno vezana. Nosila je široku košulju, farmerke i patike.
Izgledala je skoro isto kao ja danas.
Pogledala sam mamu.
Nije govorila ništa.
Tata je tada rekao:
„Kada sam upoznao tvoju majku, bila je ista kao ti. A onda su joj godinama govorili da nije dovoljno lijepa, da mora da se sređuje, da žena mora uvijek izgledati savršeno. Na kraju je počela vjerovati u to.“
Mama je sjela.
Prvi put sam vidjela da su joj oči pune suza.
„Nisam htjela da ti prođeš ono što sam ja prošla“, rekla je.
„Ali upravo si mi radila isto“, odgovorila sam.
Ta rečenica ju je potpuno slomila.
Prišla mi je i zagrlila me.
„Izvini. Mislila sam da te pripremam za svijet, a zapravo sam postala osoba od koje sam pokušavala da te zaštitim.“
Nisam joj odmah oprostila sve godine ružnih riječi. Takve stvari ne nestanu poslije jednog razgovora.
Ali od tog dana više mi nikada nije rekla da sam ružna.
Nekoliko sedmica kasnije spremale smo se da odemo kod rodbine. Mama je stajala pred ogledalom i šminkala se, a ja sam čekala u trenerci.
Pogledala me i nasmijala se.
„Hoćeš li bar staviti ruž?“
Pogledala sam je.
Odmah je podigla ruke.
„Dobro, dobro. Ništa nisam rekla.“
Obje smo se nasmijale.
A onu staru fotografiju danas držim u svojoj sobi.
Ne zato što na njoj vidim kako je moja mama nekada izgledala, već zato što me podsjeća da ponekad ljudi prenesu na svoju djecu upravo one rane koje sami nikada nisu izliječili.