Bili smo zajedno nekoliko mjeseci i sve je među nama bilo nekako spontano. Oboje smo bili pomalo luckasti, voljeli avanture i rijetko smo nešto planirali unaprijed.
Tog dana otišli smo u dugu šetnju pored rijeke. Vrijeme je bilo lijepo, nigdje nikoga, samo šum vode i drveće oko nas. Sjeli smo ispod starog drvenog mosta da se malo odmorimo.
Počeli smo da se šalimo i zadirkujemo, a atmosfera je postajala sve prisnija.
„Zamisli da nas sada neko vidi“, rekla je kroz smijeh.
„Ko bi nas ovdje vidio?“
Pogledali smo oko sebe. Mjesto je zaista djelovalo potpuno napušteno.
Bili smo uvjereni da smo sami.
Približio sam joj se, zagrlio je i pokušao da joj taj trenutak učinim posebnim. Nismo razmišljali ni o vremenu ni o tome šta se dešava oko nas.
A onda sam začuo nešto.
Najprije sam pomislio da je grana pala u vodu.
Zastao sam.
„Jesi li i ti čula?“
„Šta?“
U tom trenutku iznad naših glava začuo se dubok muški glas:
„Izvinite… samo da znate da niste baš sami.“
Oboje smo se sledili.
Podigli smo glave prema mostu.
Iznad ograde stajao je stariji čovjek sa štapom za pecanje i gledao pravo prema nama.
Nekoliko sekundi niko ništa nije rekao.
Onda je čovjek dodao:
„Ja sam ovdje već pola sata.“
Moja djevojka je pocrvenjela toliko da sam mislio da će pobjeći u rijeku.
Brzo smo ustali, pokupili stvari i krenuli prema stazi.
Čovjek se samo smijao.
„Ne brinite, mladost je mladost. Samo sljedeći put pogledajte i gore, ne samo lijevo i desno.“
Nismo znali da li da propadnemo u zemlju ili da se smijemo.
Kada smo se dovoljno udaljili, pogledali smo jedno drugo.
Prvo je ona prasnula u smijeh.
Onda ja.
Smijali smo se toliko da smo morali sjesti na travu.
„Rekao si da nema nikoga!“ govorila je između dva naleta smijeha.
„Pa nije bio pored nas! Bio je iznad nas!“
Godinama kasnije još smo prepričavali taj događaj prijateljima, naravno u malo pristojnijoj verziji.
A kad god bismo prolazili pored nekog mosta, ona bi me pogledala i rekla:
„Provjeri prvo ima li pecaroša.“
I svaki put bismo se ponovo nasmijali.