Probudila sam se i osjetila kako me nešto lagano grebucka po nozi. U prvi mah sam pomislila da sanjam, ali osjećaj se ponovio.
Naglo sam otvorila oči i skočila sa kauča.
Ispod stola je nešto šušnulo.
Srce mi je počelo lupati. Živim sama i bila sam sigurna da sam zaključala vrata.
Uzela sam telefon i polako prišla stolu.
Tada je iza zavjese provirila mala mačka.
Odahnula sam i počela da se smijem.
„Otkud ti ovdje?“
Bila je mršava, uplašena i imala je ogrlicu. Pretpostavila sam da je nekome pobjegla i nekako ušla kroz otvoren prozor na terasi.
Dala sam joj vode i malo hrane.
Na ogrlici je visio mali metalni privjesak sa brojem telefona.
Pozvala sam.
Javio se stariji muškarac.
Čim sam opisala mačku, glas mu je zadrhtao.
„Molim vas, recite mi gdje ste.“
Dvadesetak minuta kasnije pojavio se pred vratima.
Čim je ugledao mačku, zagrlio ju je kao dijete.
„Tražim je već tri dana.“
Ali onda je pogledao mene i potpuno se ukočio.
„Kako se vi zovete?“
Rekla sam mu ime.
Čovjek je problijedio.
„A prezime?“
Kada sam mu rekla, sjeo je na stolicu.
„Nemoguće…“
„Šta nije moguće?“
Iz novčanika je izvadio staru fotografiju.
Na njoj je bila žena koja je nevjerovatno ličila na mene.
„Ko je ovo?“ pitala sam.
Starac je dugo ćutao.
„To je moja kćerka. Nestala je prije dvadeset pet godina.“
Okrenuo je fotografiju.
Na poleđini je bilo napisano ime moje majke.
Zaledila sam se.
„Zašto je ime moje majke ovdje?“
Pogledao me pravo u oči.
„Zato što mislim da vi niste slučajno pronašli moju mačku… a još manje je slučajno što izgledate upravo ovako.“