Počela sam raditi kao konobarica u jednom poznatom kafiću. Već nakon nekoliko dana primijetila sam jednog mladića koji je redovno dolazio. Imao je možda 19 ili 20 godina, uvijek je bio lijepo obučen, uredan i djelovao je kao da mu ništa u životu ne nedostaje.
Svaki put bi sjeo za šank i naručio dva čista burbona. Jedan bi stavio ispred sebe, a drugi na stolicu pored. Ta stolica je uvijek ostajala prazna.
Polako bi popio svoje piće, dok drugo ne bi ni dotakao. Nakon otprilike pola sata platio bi oba pića, ustao i otišao.
To se ponavljalo gotovo svakog dana.
Momci koji su često sjedili u kafiću počeli su ga primjećivati i dobacivati:
„Šta je, i bogati imaju probleme?“
„Možda čeka djevojku koja nikad neće doći.“
I ja sam se ponekad nasmijala tim komentarima. Mislila sam da je u pitanju neka čudna navika ili možda nesrećna ljubav.
Jednog dana sam pitala starijeg kolegu koji je u tom kafiću radio godinama:
„Znaš li ti zašto ovaj momak uvijek naručuje dva pića, a sjedi sam?“
Kolega me pogledao i odmah se uozbiljio.
„Znam. Zato mu se nikada nemoj smijati.“
Tada mi je ispričao priču.
Mladić je ranije svakog petka dolazio u kafić sa svojim starijim bratom. Bili su nerazdvojni. Sjedili bi upravo na ta dva mjesta, naručivali isto piće i razgovarali po pola sata prije nego što bi otišli svojim putem.
Njegov brat je prije nekoliko mjeseci iznenada poginuo u saobraćajnoj nesreći.
Od tada mladić dolazi sam.
Naruči dva pića kao nekada. Jedno popije, a drugo ostavi na bratovom mjestu.
Ne zato što očekuje da će neko sjesti.
Nego zato što još uvijek želi tih pola sata provesti sa svojim bratom, makar pored njega bila samo prazna stolica.
Od tog trenutka više se nisam smijala.
Sljedeći put kada je došao, donijela sam mu dva burbona kao i uvijek. Kada je krenuo da plati, rekla sam:
„Ovo drugo je danas od kuće.“
Pogledao me nekoliko sekundi, a onda tiho rekao:
„Hvala. To je za mog brata.“
Tada sam shvatila koliko malo znamo o ljudima koje svakodnevno gledamo.
Neko može biti lijepo obučen, imati skup telefon i izgledati kao da ima sve — a ipak nositi bol koju niko oko njega ne vidi.