Imam 32 godine i drugaricu s kojom se družim bukvalno cijeli život. Odrasli smo zajedno, išli u istu školu i uvijek se ponašali kao brat i sestra. Nikada među nama nije bilo ničega više od prijateljstva.
Prije nešto više od godinu dana ostavila me djevojka s kojom sam planirao budućnost. Bio sam ubijeđen da ćemo se vjenčati, osnovati porodicu i ostati zajedno. Kada je otišla, sve mi se srušilo. Mjesecima sam bio neraspoložen, povučen i gotovo da nisam izlazio iz kuće.
Moja drugarica iz djetinjstva bila je jedina osoba pred kojom nisam morao glumiti da sam dobro. Znala je kada mi je teško čak i kada ništa ne kažem.
Jedne večeri došla je kod mene da me razveseli. Donijela je nešto za jelo i rekla da ćemo sjediti i pričati dok mi ne bude bolje.
Nakon nekog vremena pogledala me i rekla:
– Ne mogu više da te gledam takvog. Reci mi, kako da ti pomognem?
Htio sam razbiti tu tešku atmosferu pa sam, više iz šale nego ozbiljno, odgovorio:
– Pa pokaži mi sise, to uvijek pali kod muškaraca.
Očekivao sam da će me udariti jastukom, opsovati ili se nasmijati.
Ali ona je samo nekoliko sekundi ćutala i gledala me.
Zatim se nasmijala.
– Budalo jedna. Znači konačno si počeo da se šališ. Već sam mislila da se nikada nećeš vratiti na staro.
Oboje smo prasnuli u smijeh. Prvi put nakon mnogo mjeseci smijao sam se iskreno, toliko da su mi krenule suze.
A onda je postala ozbiljna.
– Znaš šta je tvoj problem? Ponašaš se kao da je s njom završio i tvoj život. Nije. Imaš ljude kojima je stalo do tebe. Imaš mene. Samo moraš ponovo početi da živiš.
Te riječi su me pogodile više nego što sam očekivao.
Te večeri smo pričali do skoro četiri ujutru. O svemu – bivšoj djevojci, djetinjstvu, našim glupostima iz škole i stvarima koje želimo uraditi dok još imamo vremena.
Kada je krenula kući, zagrlila me i rekla:
– Sutra u sedam dolazim po tebe. Idemo na kafu. Nema odbijanja.
I zaista je došla.
Od tog dana počeo sam polako izlaziti iz tog lošeg perioda. Nije se dogodilo preko noći, ali svaki dan je bio malo lakši.
Tada sam shvatio nešto što ranije nisam dovoljno cijenio: ponekad najveća ljubav u našem životu nije romantična.
Ponekad je to osoba koja nas poznaje cijeli život, koja vidi kada se raspadamo i koja jednostavno sjedne pored nas dok ponovo ne naučimo da se smijemo.