ODBILA SAM DA DJEVOJČICI USTUPIM MJESTO PORED PROZORA – A ONDA ME JE STJUARDESA POZVALA
Ustala sam i krenula za stjuardesom prema zadnjem dijelu aviona.
Bila sam uvjerena da će me zamoliti da ipak zamijenim mjesto sa djevojčicom.
Ali kada smo se udaljile od putnika, tiho mi je rekla:
„Gospođo, niste uradili ništa pogrešno. To mjesto ste rezervisali i platili.“
„Zašto ste me onda pozvali?“
Pogledala je prema djevojčici i njenom ocu.
„Zbog njih.“
„Šta se dogodilo?“
„Djevojčica ne plače zbog prozora.“
Zbunila sam se.
„Pa zbog čega onda?“
Stjuardesa je spustila glas.
„Ovo joj je prvi let nakon smrti majke.“
Odjednom mi je bilo neprijatno.
„Nisam znala.“
„Naravno da niste. Ali postoji još nešto.“
Pokazala mi je fotografiju koju joj je djevojčicin otac dao nekoliko minuta ranije.
Na slici je bila žena koju sam odmah prepoznala.
Moja bivša najbolja prijateljica Marina.
Nismo razgovarale skoro osam godina.
„Odakle njemu Marinina fotografija?!“
Stjuardesa me samo pogledala.
„To je bila njegova supruga.“
Zaledila sam se.
„Marina je umrla?“
Klimnula je.
Nisam imala pojma.
Vratila sam se do svog mjesta i pogledala djevojčicu.
Odjednom sam primijetila njene oči.
Iste kao Marinine.
Otac djevojčice me je prepoznao.
„Ti si Ana, zar ne?“
„Jesam.“
„Marina mi je pričala o tebi.“
„Zašto mi nikada nije rekla da ima dijete?“
Čovjek je zaćutao.
Zatim je izvadio kovertu iz torbe.
„Zato sam bio iznenađen kada sam vidio tvoje ime na karti.“
„Kakve veze moje ime ima sa bilo čim?“
„Marina je prije smrti ostavila ovo za tebe.“
Ruke su mi počele drhtati.
Na koverti je njenim rukopisom pisalo:
„ANI – AKO JE IKADA PRONAĐETE.“
Otvorila sam je.
Prva rečenica glasila je:
„Ana, ako ovo čitaš, znači da si konačno upoznala Saru. Postoji razlog zbog kojeg sam ti osam godina krila da ona postoji.“
Pogledala sam djevojčicu.
„Kakav razlog?“
Njen otac je spustio pogled.
„Pročitaj dalje.“
Na sljedećoj stranici Marina je napisala:
„Sara nije dijete čovjeka kojeg danas zove tatom.“
Zaledila sam se.
„Ko je onda njen otac?“
Čovjek je izvadio staru fotografiju.
Na njoj smo bili Marina, ja i moj pokojni brat.
A na poleđini je pisao datum — devet mjeseci prije Sarinog rođenja.
Pogledala sam djevojčicu.
„Nemoguće…“
Čovjek je tiho rekao:
„Zato je Marina željela da jednog dana pronađemo baš tebe. Ti si jedina porodica koja je Sari ostala sa očeve strane.“