Kad smo stigli, sa zadnjeg sjedišta se začulo samo:
„A gdje mi je druga cipela?“
U tom trenutku sam se ukočio.
Okrenuo sam se prema tetki svoje supruge, a ona je potpuno zbunjeno gledala ispod sjedišta. Skinula je cipele tokom vožnje jer su je žuljale i jednu gurnula ispod prednjeg sjedišta.
Tada mi je sve postalo jasno.
Cipela koju sam nekoliko kilometara ranije izbacio kroz prozor uopšte nije pripadala djevojci s kojom je moj prijatelj prethodnog dana bio u autu.
Bila je tetkina.
Nisam znao šta da kažem. Pokušao sam da se pravim da nemam pojma gdje je nestala, ali ona je bila sigurna da je u automobil ušla u obje cipele.
„Ne može cipela tek tako nestati“, govorila je dok smo pretraživali automobil.
Na kraju više nisam mogao da ćutim.
„Tetka, moram nešto da vam priznam…“
Ispričao sam joj da sam pronašao cipelu ispod sjedišta i, misleći da je ostala od prethodnog dana, krišom je izbacio kroz prozor.
Gledala me je nekoliko sekundi bez riječi.
„Ti si moju cipelu bacio kroz prozor?!“
Pocrvenio sam i samo klimnuo glavom.
A onda je počela da se smije toliko da je jedva govorila.
„Dobro, zete, sad se vraćamo po nju!“
Sjели smo ponovo u automobil i vratili se istim putem. Srećom, poslije desetak minuta ugledali smo cipelu pored puta.
Tetka ju je uzela, sjela u auto i rekla:
„Supruzi neću ništa reći — ali ovu priču ću ti pominjati do kraja života.“
I održala je riječ.
Godinama kasnije, kad god se okupimo, samo me pogleda i pita:
„Zete, jesi li danas provjerio čije su cipele u autu?“