Ljudi moji, kako se taj čovjek promijenio!
U prvi mah ga nisam ni prepoznala. Visok, sređen, lijepo obučen, a od onog punačkog dječaka kojeg sam pamtila gotovo da ništa nije ostalo. Prišao mi je, nasmijao se i rekao:
„Pa gdje si ti? Koliko se godina nismo vidjeli!“
Tek kada sam čula glas, shvatila sam ko je.
Cijelo veče smo pričali. Ispričao mi je da već godinama živi i radi u inostranstvu, da je počeo da trenira i potpuno promijenio način života. Ali ono što me je najviše iznenadilo nije bio njegov izgled, već to koliko je postao smiren, duhovit i prijatan čovjek.
U jednom trenutku kroz smijeh sam mu spomenula kako nas je njegov deda nekada zadirkivao da ćemo moja sestra i ja završiti kao njihove snahe.
Počeo je da se smije.
„Znači, i ti se toga sjećaš?“
„Kako da ne? Bježale smo čim bi počeo o tome!“
Pogledao me je i odgovorio:
„E, da je deda sada ovdje, rekao bi da još nije kasno.“
Mislila sam da se šali, ali pred kraj večeri pitao me je da li bih sutradan otišla s njim na kafu.
Pristala sam.
Jedna kafa pretvorila se u ručak, zatim u šetnju koja je trajala nekoliko sati. Od tada smo počeli redovno da se čujemo.
Kada sam ocu rekla s kim izlazim, nekoliko sekundi me je samo gledao, a onda prasnuo u smijeh:
„Da je njegov deda živ, sada bi nam ovo prepričavao do kraja života!“
Najsmješnije od svega je što sam godinama mislila da se tako nešto nikada ne bi moglo dogoditi.
A život, izgleda, baš voli da se našali onda kada najmanje očekujemo.