Već pet godina živim u Danskoj. Kada sam tek stigao, mislio sam da ću za nekoliko mjeseci pronaći dobar posao i početi normalan život. Međutim, stvarnost je bila potpuno drugačija.
Prve tri godine radio sam kod rođaka kao fizički radnik. Posao je bio težak, radio sam od jutra do mraka, a pošto nisam bio prijavljen kako treba, nisam imao nikakvu sigurnost.
Na kraju sam rekao sebi da tako više neću.
Počeo sam tražiti legalan posao, slao prijave na desetine mjesta, ali odgovora gotovo da nije bilo.
Prošle su skoro dvije godine.
Živio sam veoma skromno, od pomoći koju sam dobijao i nešto novca koji mi je povremeno davao rođak.
A onda sam jednog dana na internetu vidio oglas:
„Tražimo degustatora čokolade.“
Mislio sam da je neka šala.
Plata je bila sasvim dobra, radno vrijeme normalno, a posao je podrazumijevao probavanje novih proizvoda i opisivanje ukusa, mirisa i teksture.
Prijavio sam se iz sprdnje.
Nekoliko dana kasnije pozvali su me na razgovor.
Kada sam stigao, u prostoriji je bilo još desetak kandidata. Većina je imala iskustva u prehrambenoj industriji.
Ja nisam imao ništa slično.
Pomislio sam: „Šta ja uopšte radim ovdje?“
Na razgovoru su ispred mene stavili nekoliko komadića čokolade označenih brojevima.
„Probajte svaki i recite nam šta primjećujete“, rekla je žena preko puta mene.
Probao sam prvi.
„Ovaj ima više kakaa, ali na kraju ostaje ukus lješnjaka.“
Zapisala je nešto.
Probao sam drugi.
„Ovdje ima nešto voćno. Možda narandža.“
Ponovo je zapisala.
Kod trećeg sam rekao:
„Ovaj mi djeluje kao da je duže pržen kakao. Malo je gorči i ima miris kafe.“
Žena je podigla pogled.
Pozvala je kolegu i dala mi još nekoliko uzoraka.
Poslije pola sata rekli su mi da mogu ići kući.
Bio sam siguran da se više nikada neće javiti.
Sutradan mi je zazvonio telefon.
„Željeli bismo da dođete na drugi krug testiranja.“
Tada sam prvi put pomislio da možda ipak imam šansu.
Na drugom testiranju dali su mi dvadesetak različitih uzoraka. Morao sam prepoznati male razlike među njima.
Nekoliko dana kasnije pozvali su me u kancelariju.
Menadžer je stavio papir ispred mene.
„Znate li da ste imali jedan od najboljih rezultata na testu?“
Mislio sam da nisam dobro razumio.
Objasnio mi je da imam veoma izraženu sposobnost razlikovanja ukusa i mirisa. Nešto što sam cijelog života smatrao potpuno nevažnim njima je bilo veoma korisno.
Ponudili su mi probni ugovor.
Prvih nekoliko mjeseci prošao sam obuku. Naučio sam kako se profesionalno ocjenjuju proizvodi, kako se bilježe nijanse ukusa i kako male promjene u recepturi utiču na konačan proizvod.
Šest mjeseci kasnije dobio sam ugovor na neodređeno.
Kada sam nazvao rođaka i rekao mu šta se dogodilo, počeo je da se smije.
„Znači, ja sam te godinama plaćao da nosiš vreće, a ti si zapravo bio rođen da jedeš čokoladu?“
Nasmijao sam se i ja.
Danas imam legalan posao, redovna primanja i prvi put otkako sam došao u Dansku osjećam da sam stao na svoje noge.
Najčudnije od svega jeste što sam skoro preskočio taj oglas jer sam bio uvjeren da nemam nikakve kvalifikacije.
A posao koji sam smatrao običnom šalom postao je moja najveća životna prilika.
Ponekad se danas sjetim svih odbijenica koje sam dobio i pomislim:
Da me nisu toliko puta odbili na mjestima na kojima sam očajnički želio raditi, možda se nikada ne bih iz šale prijavio za posao koji mi je potpuno promijenio život.