Kada sam provirila u sobu, vidjela sam mamu kako sjedi na krevetu, drži se za stomak i jedva dolazi do daha.
Pored nje je klečao tata i pokušavao da joj pomogne.
„Mama, šta ti je?!“ povikala sam.
Oboje su se trgnuli.
Mama me pogledala i počela da se smije.
„Ništa, dušo, samo sam se toliko smijala da me zaboleo stomak.“
Tek tada sam primijetila otvorenu kutiju na krevetu i gomilu starih fotografija.
„Šta gledate?“
Tata je pokušao brzo da zatvori kutiju, ali mama ga je zaustavila.
„Vrijeme je da joj kažemo.“
Sjela sam pored njih.
Iz kutije je izvadila fotografiju snimljenu prije skoro dvadeset godina.
Na njoj je mama bila veoma mlada, a pored nje je stajao moj tata — mnogo mršaviji, sa dugom kosom i potpuno drugačijim stilom.
Jedva sam ga prepoznala.
„Zato se smijemo“, rekla je mama. „Tvoj tata nije uvijek izgledao kao danas.“
Počela sam da se smijem zajedno s njima.
Ali onda je iz kutije ispala još jedna fotografija.
Na njoj je mama stajala pored drugog muškarca.
Okrenula sam fotografiju.
Na poleđini je bio datum — samo nekoliko mjeseci prije mog rođenja.
„Ko je ovo?“ pitala sam.
Mama je prestala da se smije.
Tata je spustio pogled.
Odmah sam osjetila da nešto nije u redu.
„Zašto oboje ćutite?“
Mama je uzela fotografiju iz moje ruke.
„Postoji nešto što smo planirali da ti kažemo kada budeš starija.“
„Šta?“
Tata je otvorio ladicu i izvadio staru kovertu.
Na njoj je bilo napisano moje ime.
„Ovo čuvamo sedamnaest godina.“
Otvorila sam je.
Unutra je bio dokument iz bolnice i rezultat jednog testa.
Pogledala sam roditelje.
„Šta ovo znači?“
Mama je duboko udahnula.
„Znači da postoji razlog zbog kojeg si cijelog života primjećivala da ti i tata skoro uopšte ne ličite…“