Ali kada je smršala, kao da se preko noći promijenio cijeli njen život.
Ljudi koji su je ranije ignorisali odjednom su joj prilazili, dijelili komplimente i zvali je na druženja. Čak su i neki moji prijatelji koji su mi govorili da sam lud sada komentarisali:
„Brate, svaka čast.“
Meni je to išlo na živce.
Jedne večeri rekla mi je:
„Nevjerovatno je koliko se ljudi drugačije ponašaju prema meni samo zato što sam smršala.“
„Zato sam ti uvijek govorio da nije važno šta drugi misle.“
Zagrlila me i rekla:
„Ti si jedini bio uz mene i prije svega ovoga.“
Mislio sam da će nas njena promjena samo još više zbližiti.
Međutim, nekoliko mjeseci kasnije počela je sve češće izlaziti. Nova garderoba, novo društvo, teretana, večernji izlasci…
Nisam želio biti ljubomoran.
Jedne večeri vratila se kući kasno.
„Moramo razgovarati“, rekla je.
Srce mi je potonulo.
„Upoznala si nekoga?“
Pogledala me iznenađeno.
„Ne.“
Sjela je preko puta mene.
„Dobila sam ponudu za posao u drugom gradu.“
„I?“
„Želim da prihvatim.“
Pitao sam je gdje smo onda mi u cijeloj priči.
Tada je iz torbe izvadila malu kutiju.
„Upravo zato razgovaramo.“
Otvorio sam je.
Unutra nije bio nakit, nego stara fotografija nas dvoje sa početka veze.
Na poleđini je napisala:
„Jedini čovjek koji me volio prije nego što sam naučila voljeti samu sebe.“
Pogledao sam je.
„Šta ovo znači?“
„Znači da želim da pođeš sa mnom.“
Nisam očekivao takav odgovor.
Ali onda je dodala:
„Postoji još nešto što ti nisam rekla o tom poslu.“
Izvadila je ugovor i pružila mi ga.
Kada sam pročitao ime kompanije, ostao sam bez riječi.
Vlasnik je bio čovjek kojeg sam dobro poznavao.
Isti onaj prijatelj koji me je prije godinu dana najviše ismijavao zato što sam bio s njom.
„Zašto baš on tebe zapošljava?“
Spustila je pogled.
„To je dio priče koji ti još nisam ispričala.“
Tada sam shvatio da njeno mršavljenje nije bilo kraj naše stare priče — nego početak potpuno nove.