A onda se okrenuo prema meni.
Na trenutak su nam se pogledi sreli i vidjela sam da me je prepoznao. Osmijeh mu je nestao s lica.
Sestra ništa nije primijetila. Bila je presretna, dok sam ja jedva disala.
Poslije ceremonije prišao mi je dok sam stajala sama.
„Nisam znao da si ti njena sestra“, rekao je tiho.
„Ni ja nisam znala ko si ti.“
„Ona ne smije saznati.“
Pogledala sam ga u nevjerici.
„Misliš da mogu da stojim pored nje i pravim se da se ništa nije dogodilo?“
„Bilo je prije dvije godine. Nismo ni znali imena jedno drugom.“
Bio je u pravu, ali osjećaj krivice nije nestajao.
Cijelo veče sam izbjegavala sestru. Kada me pitala zašto sam tako tiha, rekla sam da sam samo umorna.
Nekoliko dana kasnije pozvala me je na kafu.
Čim sam sjela, spustila je telefon ispred mene.
Na ekranu je bila fotografija sa mog letovanja prije dvije godine.
Na njoj sam bila ja.
A nekoliko metara iza mene stajao je njen sadašnji muž.
„Moram nešto da te pitam“, rekla je.
Zaledila sam se.
„Jesi li ga poznavala prije našeg vjenčanja?“
Nisam više mogla lagati.
Ispričala sam joj sve.
Očekivala sam suze, bijes, možda da više nikada ne poželi da me vidi.
Ali ona je ostala potpuno mirna.
„Znam“, rekla je.
„Kako znaš?“
„On mi je rekao odmah poslije svadbe.“
Nisam mogla vjerovati.
„Pa zašto me onda pitaš?“
Sestra je otvorila još jednu fotografiju.
„Zato što postoji nešto što ni on ne zna.“
Pokazala mi je datum fotografije i rekla:
„Vas dvoje se niste slučajno sreli na tom letovanju.“
„Kako misliš?“
Pogledala me pravo u oči.
„Ja sam bila tamo iste noći.“
A onda mi je pokazala fotografiju snimljenu samo nekoliko sati prije našeg susreta.
Kada sam vidjela ko je još bio na njoj, shvatila sam da mi ni sestra ni njen muž nisu ispričali cijelu istinu…