Kada sam sutradan otišao da vidim kćerku, odmah sam primijetio da nešto nije u redu. Sjedila je za stolom uplakana, a ispred nje su bili papiri sa fakulteta.
„Tata, moram nešto da ti kažem.“
Sjeo sam pored nje.
„Mama ti nije rekla istinu o školarini.“
Objasnila mi je da je već dobila stipendiju koja pokriva gotovo sve troškove fakulteta.
Zbunio sam se.
„Pa zašto onda mama traži da platim polovinu?“
Kćerka je spustila pogled.
„Zato što njima treba novac.“
Tada mi je priznala da njen očuh, nekadašnji bogati šef moje bivše žene, već mjesecima ima ozbiljne poslovne probleme. Firma mu je pred zatvaranjem, a kuća pod hipotekom.
„Mama je htjela da novac koji ti daš za moj fakultet iskoriste za njegove dugove.“
Nisam mogao vjerovati.
Ali onda je izvadila staru fasciklu.
„Postoji još nešto.“
Unutra su bili izvodi računa iz prethodnih godina.
Godinama sam slao dodatni novac za njeno školovanje, misleći da se odvaja za njenu budućnost.
Veliki dio tog novca više nije postojao.
„Gdje je završio?“
Kćerka je zaplakala.
„Na njegovoj firmi.“
U tom trenutku ušla je moja bivša žena.
Čim je vidjela papire, problijedjela je.
„Nisi imala pravo da mu to pokažeš!“
„To je moj otac“, odgovorila joj je kćerka. „I bio je jedini koji je deset godina stvarno brinuo da ja imam budućnost.“
Bivša je pokušala objasniti da je samo „pozajmila“ novac i da je planirala sve vratiti.
Tada sam joj rekao:
„Fakultet ću platiti ako ikada bude potrebno. Ali novac više neće ići preko tebe. Sve ide direktno mojoj kćerki.“
Mislio sam da je tu kraj.
Ali kćerka je tada iz fascikle izvukla još jedan dokument.
„Tata, ovo sam pronašla zajedno sa izvodima.“
Na dokumentu je bilo moje ime i potpis.
Problem je bio samo jedan.
Ja taj dokument nikada nisam potpisao.
A kada sam pročitao za šta je korišten, shvatio sam da nestali novac za fakultet možda nije ni najveća tajna koju je moja bivša skrivala svih ovih godina…