Bili smo sami. Prvi put poslije dugo vremena niko nas nije prekidao, telefoni su bili utišani, a stan je bio potpuno miran. Želio sam da joj priredim veče u kojem neće misliti ni na posao, ni na obaveze, ni na sve ono što nas je posljednjih dana umaralo.
Prišao sam joj, zagrlio je i rekao da se samo opusti. Nasmijala se i zatvorila oči. U tom trenutku mi nije bilo važno koliko će sve trajati. Htio sam samo da osjeti da mi je važna i da barem na nekoliko minuta zaboravi na sve oko sebe.
Spustio sam se polako, nježno… ali onda sam odjednom zastao.
Osjetio sam nešto što nisam očekivao.
„Čekaj… šta je ovo?“ upitao sam zbunjeno.
Ona je otvorila oči i pogledala me kao da pokušava da shvati o čemu govorim. Na trenutak joj je lice postalo ozbiljno, a onda je prasnula u smijeh.
„Nemoj mi reći da si zaboravio!“ rekla je.
Podigao sam mali predmet koji se sakrio između jastuka na kauču. Bio je to ključ.
Ali ne običan ključ.
Na njemu je visio mali drveni privezak na kojem je pisalo: „Naš dom.“
Nisam razumio.
Tada je ustala, uzela kovertu iz fioke i pružila mi je. Unutra su bili papiri i fotografija malene kuće sa dvorištem.
„Mjesecima sam štedjela“, rekla je. „Danas sam dala kaparu. Nisam znala kako da ti kažem.“
Ostao sam bez riječi.
Kuća sa fotografije bila je upravo ona pored koje smo mnogo puta prolazili i šalili se kako bismo jednog dana mogli živjeti tamo, zasaditi nekoliko voćki i piti jutarnju kafu na terasi.
Zagrlio sam je toliko snažno da smo se oboje ponovo počeli smijati.
Veče koje sam zamišljao potpuno drugačije završilo se tako što smo do kasno u noć sjedili na podu, gledali fotografije praznih soba i raspravljali gdje će stajati sto, kakva će biti kuhinja i ko će prvi kositi travu.
A onaj mali ključ koji me je potpuno izbacio iz takta?
Danas stoji u našem hodniku, uokviren.
Kao podsjetnik na veče kada sam želio da je iznenadim — a na kraju je ona iznenadila mene.