Sljedećeg jutra, čim sam stigla pred salon, ostala sam ukopana.
Ispred vrata je stajao ogroman buket cvijeća, a na njemu koverta sa mojim imenom.
Pomislila sam da ga je ostavila ona žena kojoj sam prethodnog dana pomogla.
Otvorila sam kovertu.
Unutra nije bilo novca, samo kratka poruka:
„Hvala vam što ste mojoj majci vratili osmijeh na dan koji joj je značio više od svega. Molim vas, večeras dođite na ovu adresu.“
Ispod je bila adresa jednog poznatog restorana.
Nisam znala šta da mislim.
Naveče sam ipak otišla.
Čim sam ušla, prišao mi je mladoženja sa jučerašnjeg vjenčanja.
„Vi ste žena koja je sredila moju majku?“
Klimnula sam glavom.
Zagrlio me.
„Ne znate šta ste uradili za nju.“
Ispričao mi je da njegova majka godinama živi veoma skromno i da je posljednji novac potrošila kako bi njemu kupila svadbeni poklon.
Zato je u salon došla sa samo 12 eura.
„Cijelo vjenčanje je pričala o vama“, rekao je.
Tada je iz džepa izvadio kovertu.
„Ovo je za vas.“
Odmah sam je vratila.
„Nisam joj pomogla zbog novca.“
Nasmijao se.
„Znam. Zato ovo i nije novac.“
Otvorila sam kovertu.
Unutra je bio dokument.
Kada sam pročitala prve redove, ostala sam bez riječi.
Mladoženja je bio vlasnik poslovnog prostora u centru grada.
„Mama mi je rekla da ste joj spomenuli kako godinama sanjate o većem salonu.“
Pogledala sam ga zbunjeno.
„Jesam, ali…“
„Jedan moj prostor već mjesecima stoji prazan. Želim da ga koristite godinu dana bez kirije.“
Nisam mogla vjerovati.
Počela sam plakati.
Ali onda se iza mene začuo poznat glas:
„Nisam još završila.“
Okrenula sam se.
Na vratima je stajala njegova majka.
U rukama je držala malu staru fotografiju.
Prišla mi je i pružila je.
Na fotografiji su bile dvije mlade žene ispred frizerskog salona prije više od trideset godina.
Jedna od njih bila je ona.
A druga…
Bila je moja pokojna majka.