Starica mi je tiho rekla: „Uzmi ih, dušo. Tebi će više trebati nego meni.“
Nisam željela prihvatiti rukavice, ali je insistirala. Dok smo se vozile, pričala mi je o svojoj kćerki koju dugo nije vidjela. Rekla je da su se prije nekoliko godina posvađale zbog sitnice i da je tek nedavno skupila hrabrost da joj se javi.
Kada smo se približile njenoj stanici, pomogla sam joj da ustane i iznese malu torbu. Zahvalila mi je, zagrlila me i izašla.
Nekoliko minuta kasnije primijetila sam da je na sjedištu ostavila novčanik.
Odmah sam rekla vozaču, izašla na sljedećoj stanici i vratila se pješice kroz snijeg. Imala sam sreće – još je stajala ispred jedne kuće.
„Bako, zaboravili ste ovo!“ povikala sam.
Okrenula se, pogledala novčanik i počela plakati.
Tada su se vrata kuće otvorila.
Na pragu se pojavila moja tetka.
Zaledila sam se.
„Otkud ti ovdje?“ pitala sam.
Tetka je pogledala staricu, zatim mene, i tiho rekla:
„Zato sam te danas pozvala na ručak. Htjela sam da je konačno upoznaš.“
Nisam razumjela.
Starica me uhvatila za ruku i kroz suze rekla:
„Dušo, ja nisam slučajno sjela pored tebe u autobusu.“
A onda mi je tetka otkrila ko je zapravo žena kojoj sam upravo vratila novčanik…