Odmah je otišla u kupatilo, kao da je zaista kod svoje kuće.
Meni je već bilo neprijatno zbog načina na koji se ponašala posljednjih sedmica, pa sam odlučio da ovog puta ne prećutim.
Kada se vratila, sjela je pored mene i rekla:
„Moram nešto da ti priznam.“
„Ako je ono što mislim, bolje nemoj.“
Pogledala me zbunjeno.
„Šta ti misliš?“
Rekao sam joj da sam primijetio poruke, česte dolaske bez muža i način na koji se ponaša prema meni.
Odjednom se počela smijati.
„Ti stvarno misliš da te spopadam?“
„A šta drugo treba da mislim?“
Tada je iz torbe izvadila telefon.
„Zbog ovoga dolazim.“
Pokazala mi je poruke koje je posljednjih nekoliko sedmica razmjenjivala sa mojom ženom.
Ostao sam bez riječi.
Moja žena je znala za svaki njen dolazak.
Čak ju je nekoliko puta sama zamolila da dođe kada mene nema na poslu.
„Zašto?“
Svastiка je ustala i otišla do jedne police u dnevnoj sobi.
Iza knjiga je izvukla malu kovertu.
„Ovo smo pokušavale pronaći.“
Na koverti je bilo ime mog pokojnog punca.
„Šta je to?“
„Dokumenti koje je tata ostavio prije smrti. Sestra ih je slučajno pronašla, ali nedostajao je jedan dio. Mislile smo da je možda kod vas.“
„Zašto mi ništa nije rekla?“
„Zato što se dokumenti tiču tebe.“
Otvorio sam kovertu.
Unutra su bile stare fotografije, ugovor i nekoliko rukom napisanih stranica.
Na jednoj fotografiji bio sam ja, mnogo mlađi, sa čovjekom kojeg nisam vidio skoro dvadeset godina.
„Odakle vašem ocu ovo?“
Svastiка je spustila pogled.
„Zato sam danas došla sama. Pronašla sam posljednje pismo.“
Pružila mi ga je.
Na njemu je pisalo:
„Predati mom zetu samo ako ikada sazna istinu.“
Osjetio sam kako mi se stomak steže.
„Kakvu istinu?“
Svastiка je nekoliko sekundi ćutala.
„Ono što ti je moja sestra rekla o tome kako ste se upoznali nije cijela priča.“
U tom trenutku začuo sam ključ u bravi.
Moja žena se vratila kući ranije.
Čim je ugledala kovertu u mojim rukama, potpuno je problijedjela…