„Muž mi je već 17 godina svakog prvog ponedjeljka u mjesecu uzimao moj automobil i vraćao ga sa punim rezervoarom. Govorio je da tako želi da mi olakša sedmicu. Mislila sam da je to samo njegov mali znak pažnje. Ali prošlog ponedjeljka sam ispod suvozačevog sjedišta pronašla staru fotografiju i poruku: ‘Marko, nemoj više dolaziti sam. Vrijeme je da Ana sazna ko je prije 18 godina sjedio na ovom mjestu.’“
Na fotografiji je bila mlada žena.
Pored nje moj muž.
A iza njih – moj automobil.
Isti automobil koji mi je otac poklonio prije skoro dvadeset godina.
Na poleđini fotografije pisalo je:
„Marko i Jelena – posljednja vožnja.“
Nisam poznavala nijednu Jelenu.
Te večeri nisam rekla ništa.
Sljedećeg ponedjeljka Marko je kao i uvijek uzeo ključeve.
„Idem ti natočiti gorivo.“
Sačekala sam nekoliko minuta i krenula drugim automobilom za njim.
Nije otišao na benzinsku pumpu.
Vozio je skoro sat vremena.
Zaustavio se ispred stare kuće pored rijeke.
Vrata mu je otvorila žena sa fotografije.
Jelena.
Zagrlila ga je.
I tada sam izašla.
„Marko!“
Kada me je ugledao, potpuno je problijedio.
„Ana?!“
Jelena je pogledala mene, pa njega.
„Napokon.“
„Ko ste vi?“
„Žena koja je trebala da ti kaže istinu prije 17 godina.“
Ušla sam u kuću.
Na stolu je stajala kutija puna fotografija.
Na jednoj sam ugledala sebe.
Imala sam možda 22 godine.
Stajala sam pored Jelene.
Zagrljene.
„Zašto imam fotografiju s vama ako vas nikada nisam upoznala?“
Jelena je počela plakati.
„Bile smo najbolje prijateljice.“
Odmah sam pomislila na nesreću.
Prije 18 godina imala sam tešku saobraćajnu nesreću i izgubila sjećanje na nekoliko mjeseci svog života.
„Vi ste bili dio perioda kojeg se ne sjećam?“
„Da.“
Pogledala sam Marka.
„A ti?“
Spustio je glavu.
„I ja.“
Srce mi je počelo lupati.
Marko i ja smo se, prema svemu što sam znala, upoznali godinu dana nakon nesreće.
„Znači lagao si mi od prvog dana?“
„Poznavali smo se prije.“
„Koliko dobro?“
Jelena je iz kutije izvadila fotografiju.
Marko i ja smo se ljubili pored mog automobila.
Datum – tri mjeseca prije nesreće.
„Bili smo zajedno?“
„Da“, rekao je.
„Zašto si se poslije ponašao kao stranac?“
„Tvoja majka me je molila.“
„Zašto?“
Jelena je tada izvadila drugu fotografiju.
Na njoj je bio muškarac kojeg sam odmah prepoznala.
Nikola.
Moja prva ljubav.
„Kakve Nikola ima veze sa ovim?“
Marko je tiho rekao:
„Bio je moj brat.“
Zaledila sam se.
Sedamnaest godina nisam znala da moj muž ima brata.
A još manje da je taj brat bio čovjek kojeg sam nekada planirala da oženim.
„Zašto mi niko nije rekao?“
„Zato što je Nikola nestao noć prije tvoje nesreće.“
„Nestao?“
Jelena je odmahnula glavom.
„To je ono što su ti rekli.“
Otvorila je malu metalnu kutiju.
Unutra je bio ključ automobila.
Isti model kao moj.
„Postojala su dva ista automobila“, rekla je.
„Jedan tvoj. Jedan Nikolin.“
„Zašto je to važno?“
Marko je sjeo.
„Zato što automobil u kojem si imala nesreću nije bio tvoj.“
Nisam mogla govoriti.
„Bio je Nikolin.“
„A gdje je moj automobil?“
Jelena je pokazala kroz prozor.
Prema vozilu kojim je Marko upravo došao.
„To je on.“
Pogledala sam svoj automobil potpuno drugim očima.
„Znači svih ovih godina vozim auto koji sam imala prije nesreće?“
„Da.“
„Zašto mi je otac rekao da je kupio drugi?“
Niko nije odgovorio.
Tada je Jelena rekla:
„Otvori gepek.“
Izašli smo.
Podigla sam podnicu gepeka.
Ispod rezervnog točka nalazila se mala metalna kutija.
Marko je pokušao da me zaustavi.
„Ana, nemoj.“
Otvorila sam je.
Unutra su bila pisma.
Fotografije.
I bolnička narukvica.
Na njoj je pisalo:
DJEČAK – 12.11.
„Čije je ovo?“
Jelena je zaplakala.
„Tvog sina.“
„Nemam sina.“
„Imaš.“
Počela sam odmahivati glavom.
Marko je rekao:
„Bila si trudna prije nesreće.“
„S kim?“
Niko nije odgovorio.
„Sa Nikolom?“
Marko je zatvorio oči.
Jelena mi je pružila DNK nalaz.
Nikola nije bio otac.
Pogledala sam Marka.
„Ti?“
„Ni ja.“
„Pa ko onda jeste?!“
Jelena je izvukla još jednu fotografiju.
Na njoj sam bila ja sa trećim muškarcem.
Nisam ga prepoznala.
Ali Marko jeste.
„Odakle ti ovo?“ pitao je.
„Ko je on?“
Marko nije odgovorio.
Jelena je rekla:
„Čovjek zbog kojeg si one noći sjela u Nikolin automobil i pokušala otići iz grada.“
„Gdje je moj sin danas?“
Jelena je pogledala prema kući.
Vrata su se otvorila.
Izašao je mladić od oko 18 godina.
Kada sam ga ugledala, noge su mi se odsjekle.
Imao je moje oči.
Prišao mi je.
„Ana?“
Počela sam plakati.
„Kako se zoveš?“
„David.“
„Ko te je odgojio?“
Pogledao je Jelenu.
„Ona.“
Zagrlila sam ga.
Ali onda mi je pružio kovertu.
„Ovo mi je vaša majka ostavila prije smrti.“
Otvorila sam je.
Prepoznala sam njen rukopis.
„Ana, ako si upoznala Davida, konačno znaš da je tvoj sin. Ali postoji razlog zbog kojeg sam te nakon nesreće pustila da zaboraviš njegovog oca.“
Na sljedećoj stranici bilo je ime.
Pročitala sam ga.
Pogledala Marka.
On je problijedio.
„Poznaješ ga?“
Marko je jedva izgovorio:
„Ana… taj čovjek nije nestao.“
„Gdje je?“
David je pokazao prema mom automobilu.
„Mama, on je čovjek koji ti već 17 godina servisira ovaj auto.“
Zaledila sam se.
Moj automehaničar.
Čovjek kojeg sam viđala nekoliko puta godišnje.
Čovjek koji bi me svaki put čudno pogledao i pitao:
„Još uvijek se ničega ne sjećaš?“
Sve vrijeme sam mislila da se šali.
A sada sam prvi put shvatila šta je zapravo pitao.