Bila sam sama u taksiju nešto poslije jedan sat iza ponoći. Vraćala sam se kući nakon večere s prijateljicama i samo sam željela što prije stići kući.
Od trenutka kada sam sjela, vozač me povremeno gledao kroz retrovizor. U početku nisam obraćala pažnju, ali kako je vožnja odmicala, njegovi pogledi postajali su sve češći.
U jednom trenutku se nasmijao i rekao:
„Ako vam je neugodno, gospođice, slobodno naručite drugo vozilo. Neću se ljutiti.“
Nisam odgovorila. Izvadila sam telefon i pogledala koliko nam je još ostalo do moje adrese.
Ali onda sam ponovo pogledala njegovo lice u retrovizoru.
Nešto mi je bilo nevjerovatno poznato.
Glas, oči, način na koji se smijao…
Odjednom mi je kroz glavu prošla fotografija koju sam godinama gledala u starom porodičnom albumu.
„Izvinite“, rekla sam. „Kako se vi zovete?“
Pogledao me je kroz retrovizor i rekao:
„Milan. Zašto pitate?“
Srce mi je počelo snažno lupati.
Milan je bilo ime najboljeg prijatelja mog pokojnog oca. Čovjeka kojeg nisam vidjela još od djetinjstva.
Pitala sam ga da li je poznavao mog oca i izgovorila njegovo ime.
Naglo je zaćutao.
Zaustavio je automobil na sigurnom mjestu pored puta, okrenuo se prema meni i nekoliko sekundi me samo gledao.
„Ti si njegova kćerka?“
Klimnula sam glavom.
Oči su mu se napunile suzama.
Iz pretinca je izvadio staru, izblijedjelu fotografiju. Na njoj su bila dva mladića — moj otac i on.
„Ovu fotografiju nosim više od dvadeset godina“, rekao je.
A onda mi je ispričao nešto o posljednjim danima mog oca što mi moja porodica nikada nije rekla.
Te noći u taksi sam ušla želeći samo da stignem kući.
Izašla sam iz njega sa dijelom priče o svom ocu za koji nisam ni znala da postoji.