Počela sam da obraćam pažnju na svaki zvuk. U početku su to bili sitni koraci iznad plafona, kao da neko polako hoda po stanu. Problem je bio u tome što sam živjela na posljednjem spratu.
Govorila sam sebi da su možda cijevi, vjetar ili stara konstrukcija zgrade. Ali jedne noći probudilo me tiho škripanje.
Dolazilo je iz hodnika.
Ustala sam i upalila svjetlo. Ništa. Vrata zaključana, prozori zatvoreni, sve na svom mjestu. Vratila sam se u krevet, ali nisam zaspala do jutra.
Narednih dana počele su da se događaju još čudnije stvari. Čaša koju sam ostavila u kuhinji pojavila bi se u dnevnoj sobi. Vrata ormara ostajala su otvorena. Jednom sam bila potpuno sigurna da sam prije posla ugasila svjetlo u kupatilu, a kada sam se vratila – bilo je upaljeno.
Pozvala sam vlasnika stana.
„Da li još neko ima ključ?“
Kratko je ćutao, a zatim rekao:
„Samo ja. Ali nikada ne ulazim bez najave.“
Od tog odgovora nije mi bilo ništa lakše.
Odlučila sam da postavim malu kameru u dnevnoj sobi. Nisam nikome rekla. Namjestila sam je tako da snima ulazna vrata i dio hodnika.
Prve dvije noći nije se dogodilo ništa.
Treće večeri otišla sam kod prijateljice i ostala tamo nekoliko sati. Kada sam se vratila, odmah sam pregledala snimak.
U 22:17 na snimku se začuo zvuk.
Vrata mog ormara u hodniku polako su se otvorila.
Nisam mogla da dišem.
Nekoliko sekundi kasnije iz ormara je izašao muškarac.
Nije ušao kroz ulazna vrata.
Već je bio unutra.
Odmah sam istrčala iz stana i pozvala policiju. Kasnije je otkriven mali otvor iza zadnje stranice ugradnog ormara koji je vodio do servisnog prostora zgrade.
Neko je tim prolazom mogao da uđe u stan, a da ne otključa vrata.
Te noći nisam se vratila unutra. Pokupila sam stvari tek kada nisam bila sama i ubrzo se odselila.
Stan koji mi je djelovao kao najbolja prilika u životu postao je mjesto zbog kojeg sam mjesecima provjeravala svaki ormar prije nego što legnem da spavam.