…dječak zaspao na mom kauču, držeći u rukama staru fotografiju mene i njegove majke.
Na poleđini je dječjim rukopisom napisao:
„Mama kaže da je ovo moj deda, ali da je mnogo pogriješio.“
Srce mi se steglo.
Kada se probudio, pitao sam ga:
„Odakle ti ta fotografija?“
„Mama je čuva u fioci. Nekad je gleda kad misli da ja ne vidim.“
Nisam znao šta da kažem.
Onda me je pogledao i potpuno nevino pitao:
„Deda, zašto ti i mama ne pričate?“
Deset godina ljutnje i ponosa stalo je u jedno dječje pitanje.
Nisam želio da mu govorim ružno o njegovoj majci.
„Zato što smo oboje napravili greške.“
„Pa reci joj izvini“, odgovorio je kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu.
Kada je kćerka došla po njega, prvi put poslije mnogo godina nisam dozvolio da samo uzme dijete i ode.
„Možemo li razgovarati?“
Gledala me hladno, ali je pristala.
Rekao sam joj da mi je žao zbog svega što sam kao otac uradio pogrešno. Da sam tada pokušavao zaštititi novu porodicu, ali da sam usput izgubio nju.
Počela je plakati.
„Mislila sam da si izabrao njih umjesto mene.“
„Nisam želio da biram. Ali nisam znao kako da ti to pokažem.“
Nismo riješili deset godina bola za jedno veče.
Ali prvi put smo počeli razgovarati.
Danas redovno viđam unuka.
Sa kćerkom još uvijek popravljam ono što smo oboje godinama rušili.
A fotografiju koju je unuk donio držim na polici.
Ispod nje sam dopisao:
„Ponekad dijete postavi pitanje koje odrasli godinama nemaju hrabrosti da postave.“