Spustio sam prozor, pogledao prema automobilu koji se parkirao pored nas i u tom trenutku mi je pala potpuno luda ideja.
Upalio sam unutrašnje svjetlo, izašao iz auta i počeo mahati kao da ih poznajem.
Momak iz drugog auta spustio je prozor.
„Je li sve u redu?“
„Naravno“, rekao sam. „Samo sam mislio da ste naši prijatelji.“
Djevojka pored njega počela je da se smije, a moja djevojka je iz auta vikala da se odmah vratim.
Pomislio sam da će shvatiti poruku i otići.
Međutim, momak je ugasio motor.
„Ma nema veze, i mi smo došli samo malo da budemo sami.“
Sad smo se svi počeli smijati neprijatnosti situacije.
Vratio sam se u auto i rekao djevojci:
„Izgleda da ćemo morati pronaći drugo mjesto.“
Krenuo sam da upalim automobil, ali tada su se iza nas pojavila jaka svjetla.
Još jedan automobil.
Ovog puta nije bio zaljubljeni par.
Na krovu su se upalila plava svjetla.
„Odlično“, rekla je djevojka. „Baš nam je ovo trebalo.“
Policajac je prišao našem prozoru.
Očekivao sam neprijatan razgovor.
Ali čim je pogledao registraciju mog automobila, potpuno se uozbiljio.
„Gospodine, izađite iz vozila.“
„Zašto?“
„Samo izađite.“
Dao sam mu dokumente.
Provjerio ih je preko stanice, pa me pogledao zbunjeno.
„Ovaj automobil je prije nekoliko sati prijavljen kao ukraden.“
Počeo sam da se smijem misleći da je greška.
„Nemoguće. Auto je moj.“
„Ko ga je prijavio?“
Policajac je pogledao podatke.
Kada je izgovorio ime osobe koja je prijavila krađu, osmijeh mi je nestao.
Bila je to moja bivša djevojka.
A onda sam se sjetio jedne stvari koju sam potpuno zaboravio — automobil je prije dvije godine kupljen na njeno ime…