Tata je uspio da spasi moju sestru.
Kasnije smo saznali da se vratio kroz dim i vatru jer je čuo kako ona plače iz svoje sobe. Pronašao ju je pored kreveta, podigao i pokušao da izađe, ali se zbog dima onesvijestio nekoliko metara od izlaza.
Vatrogasci su ih pronašli na vrijeme.
Sestra se brzo oporavila, ali tata je danima bio u bolnici zbog trovanja dimom i opekotina.
Sjećam se kada smo ga prvi put posjetili. Imao sam samo šest godina i nisam razumio koliko je sve bilo ozbiljno.
Pitao sam ga:
„Tata, zašto nisi odmah izašao kao mi?“
Pomilovao me je po glavi i rekao:
„Nisam mogao izaći dok jedno moje dijete nije bilo napolju.“
Te riječi nisam zaboravio.
Prošlo je više od trideset godina.
Tata je nedavno preminuo i dok smo sređivali njegove stvari pronašao sam staru metalnu kutiju koju nikada ranije nisam vidio.
U njoj su bile fotografije naše izgorele kuće, novinski članak o požaru i jedno pismo.
Na koverti je pisalo:
„Za moju djecu — otvoriti poslije moje smrti.“
Okupili smo se i pročitali ga zajedno.
U pismu je tata opisao noć požara.
Ali jedna rečenica nas je potpuno zbunila:
„Godinama sam vam govorio da je požar bio nesreća. Nije.“
Pogledali smo se.
Dalje je napisao da je nekoliko dana prije požara dobijao prijetnje zbog problema na poslu, ali nije želio da plaši porodicu.
Policija tada nikada nije pronašla dokaz da je vatra namjerno izazvana.
Na dnu kutije pronašli smo još jednu fotografiju.
Na njoj je bio čovjek koji je stajao preko puta naše kuće jutro nakon požara.
Moj stariji brat ga je odmah prepoznao.
„Nemoguće…“
„Ko je to?“
Pokazao je fotografiju i rekao:
„Ovaj čovjek je godinama poslije požara dolazio kod nas. Tata nam ga je uvijek predstavljao kao svog najboljeg prijatelja.“
A onda smo na poleđini fotografije pronašli poruku napisanu tatinom rukom:
„Ako mi se ikada nešto dogodi, prvo pitajte njega šta se zaista dogodilo one noći.“