
Godinama sam vraćao kilometražu na autima. Pare su dolazile lako, posao je išao dobro, a savest sam nekako uspevao da utišam.
Jednog dana dovezao je prodavac auto koji je bio katastrofa. Rekao mi je da ga „spustim“ na 160.000 kilometara. Uradio sam kao i uvek, bez mnogo razmišljanja.
Sutradan, dok sam radio u radionici, ispred mene se zaustavlja isti taj auto. Iz njega izlazi mladi bračni par, a na zadnjem sedištu malo dete. Sa njima je bio i prodavac.
Došli su da me pitaju da li je auto dobar.
Pogledao sam dete na zadnjem sedištu, pa njih dvoje. Bili su srećni i pričali kako su dugo štedeli i kako će im to biti prvi porodični auto.
Prodavac me je pogledao pravo u oči. Znao sam šta očekuje da kažem.
Mladić me je pitao:
„Majstore, vi ste ga pregledali? Je l’ stvarno dobar? Imamo malo dete, ne bismo da rizikujemo.“
U tom trenutku više nisam mogao da ćutim.
Rekao sam im da ne kupuju taj auto. Objasnio sam da kilometraža nije prava i da vozilo ima mnogo više problema nego što im je prodavac rekao.
Prodavac je pobesneo. Počeo je da viče da sam mu uništio prodaju i zapretio da mi više nikada neće dovesti nijedan automobil.
Ali mladi par mi je samo zahvalio, uzeo dete i otišao.
Te večeri sam dugo sedeo sam u radionici. Shvatio sam da sam godinama gledao samo novac, a nikada ljude koji će sutra sesti u te automobile.
Od tog dana više nikome nisam vratio ni jedan kilometar.
Izgubio sam nekoliko mušterija i zarada je bila manja, ali prvi put posle mnogo godina mogao sam mirno da spavam.