Na glavnom trgu u Zagrebu već duže vrijeme prosi jedan stariji čovjek. Dok sam čekao curu vidio sam njega sa bocom crnog vina i jednom crnom ružom u ruci. Jedna žena ga je odma napala da je pijanac, da ga može bit sram što prosi za alkohol, dvojica ludaka su ga 2-3 puta pljunili u lice.
On je bio ponižen i osramoćen. Stigla je cura i igrom slučaja i prosjak je ušao u naš tramvaj i izašao na stanici kao i mi. U stan kod djevojke uvijek idemo preko groblja jel nam je bliže.
Taj čovjek je bi
o…Taj čovjek je bio nekoliko koraka ispred nas. Kada smo došli do jednog starog groba, zastao je. Mislili smo da samo odmara, ali onda je kleknuo, spustio bocu vina pored spomenika i položio onu crnu ružu koju je cijelo vrijeme nosio u ruci.
Nije ni otvorio bocu.
Prišli smo malo bliže i vidjeli da briše suze. Na spomeniku je bila fotografija žene.
Moja djevojka ga je tiho pitala: „Oprostite, je li vam to supruga?“
Starac je klimnuo glavom.
„Danas bi nam bila godišnjica braka“, rekao je. „Dok je bila živa, svake godine smo na ovaj dan pili isto crno vino. A crne ruže je obožavala. Obećao sam joj da ću joj donositi jednu dok god budem mogao hodati.“
Tada smo shvatili zašto je prosio.
Nije skupljao novac da se napije. Skupljao je sitniš da kupi bocu vina i ružu za pokojnu suprugu.
Ispričao nam je da je nakon njene smrti ostao potpuno sam. Izgubio je stan zbog dugova i već neko vrijeme spavao gdje god bi pronašao zaklon.
Najviše ga, kaže, nije boljelo to što su ga ljudi tog dana vrijeđali.
„Navikao sam da me gledaju kao smeće“, rekao je. „Ali kad su me pljunuli, samo sam pomislio koliko bi se ona rastužila da me vidi takvog.“
Djevojka i ja nismo znali šta da kažemo.
Sutradan smo ga ponovo pronašli na trgu. Donijeli smo mu hranu, čistu odjeću i nešto novca. Ali ono što ga je najviše obradovalo bilo je kada smo sjeli pored njega i popričali kao sa čovjekom.
Tog dana sam naučio nešto što nikada nisam zaboravio:
Ponekad je dovoljno nekoliko sekundi da nekoga osudimo, a potrebna je samo jedna priča da shvatimo koliko smo pogriješili.