U drugoj poruci je pisalo:
„Izvini, pogrešan broj. Ovaj broj je ranije pripadao mojoj sestri.“
Gledao sam ekran nekoliko minuta bez riječi. Srce mi je lupalo kao ludo.
Odgovorio sam:
„Kako se zove vaša sestra?“
Nakon nekoliko minuta stiglo je ime.
Bilo je to ime moje pokojne žene.
Ruke su mi počele drhtati.
Odmah sam nazvao broj sa kojeg su poruke stigle.
Javila se žena.
„Ko ste vi i zašto koristite broj moje supruge?“
Nastala je tišina.
„Vi ste njen muž?“
„Jesam.“
Počela je plakati.
Rekla mi je da je ona polusestra moje žene koju nikada nisam upoznao. Njihov otac je prije mnogo godina napustio porodicu i dobio još jedno dijete.
„Ona je znala za mene“, rekla je. „Dopisivale smo se nekoliko mjeseci prije nego što je umrla.“
Nisam mogao vjerovati.
„Zašto mi nikada ništa nije rekla?“
„Planirala je. Rekla je da prvo želi biti sigurna da sam zaista njena sestra.“
Tada mi je poslala nekoliko njihovih starih poruka.
Čitao sam riječi svoje žene i prvi put nakon njene smrti imao osjećaj kao da ponovo čujem njen glas.
Ali onda sam ugledao posljednju poruku koju joj je moja žena poslala.
Pisalo je:
„Ako mi se nešto dogodi, postoji jedna stvar koju moj muž mora saznati. Ostavila sam je tamo gdje smo se prvi put upoznali.“
Zaledio sam se.
Znao sam tačno na koje mjesto misli.
Sutradan sam poveo sina i otišao do malog kafića u kojem smo se žena i ja upoznali prije sedam godina.
Vlasnik me je prepoznao.
Kada sam izgovorio ime svoje žene, pogledao me je i rekao:
„Čekao sam da jednom dođete.“
Iz ladice je izvadio malu kovertu sa mojim imenom.
Na njoj je bio rukopis moje pokojne žene.
Otvorio sam je.
Prva rečenica glasila je:
„Ako ovo čitaš, onda ti konačno moram priznati istinu o našem sinu…“