Mama se vratila iz sobe držeći staru fasciklu u rukama.
„Moram ti nešto pokazati prije nego što kupiš taj stan“, rekla je.
Odmah sam osjetila da nešto nije u redu.
Otvorila je fasciklu i izvadila bankovne izvode.
„Sjećaš se novca koji si mi slala svih ovih godina?“
„Naravno. Za kredit.“
Mama je spustila pogled.
„Kredit je otplaćen prije skoro deset godina.“
Zanijemila sam.
„Kako prije deset godina? Pa ja sam ti svakog mjeseca slala novac!“
Oči su joj se napunile suzama.
„Znam.“
Osjetila sam kako mi krv udara u glavu.
„Gdje je onda moj novac?“
Mama me povela do prozora i pokazala prema staroj kući preko puta.
„Tamo.“
Nisam razumjela.
Objasnila mi je da je nakon što je kredit otplaćen nastavila odvajati skoro svaki euro koji sam slala. Nije željela da mi kaže jer je znala koliko naporno radim u inostranstvu.
„Zašto si to radila?“
„Jer sam znala da ćeš se jednog dana poželjeti vratiti.“
Tada mi je pružila ključeve.
Kuća preko puta bila je kupljena prije nekoliko godina.
Na moje ime.
Počela sam plakati.
„Mama, zašto mi nisi rekla?“
„Htjela sam da uvijek imaš mjesto kojem se možeš vratiti.“
Mislila sam da je to najveće iznenađenje.
Ali onda je iz fascikle izvadila još jedan dokument.
„Postoji još nešto.“
Bio je to ugovor za zemljište iza kuće.
Na njemu nije bilo samo moje ime.
Bilo je i ime mog brata, sa kojim nisam razgovarala skoro 12 godina.
„Kakve on veze ima sa ovim?“
Mama je uzdahnula.
„Mnogo veće nego što misliš.“
Tada mi je priznala da novac kojim je kupljena kuća nije dolazio samo od mene.
Brat je svih tih godina tajno slao isti iznos.
„Ali zašto mi nikada nije rekao?“
Mama je otvorila posljednju kovertu.
„Zato što je prije 12 godina obećao ocu nešto što ti nikada nisi saznala.“
Na koverti je bio očev rukopis.
A prva rečenica glasila je:
„Ako se moja kćerka jednog dana vrati kući, tada joj konačno recite zašto je njen brat morao otići…“