Kada sam otvorio vrata njihove sobe, ostao sam ukopan.
Po cijeloj sobi bile su uredno složene male bočice šampona, sapuni, kreme i ostale hotelske sitnice koje su tokom mjesec dana tražile od osoblja.
Bilo ih je na desetine.
Pogledao sam ih zbunjeno.
„Dame, šta ćete sa svim ovim?“
Jedna se nasmiješila.
„Znamo kako ovo izgleda, ali nije ono što mislite.“
Tada je druga otvorila veliki kofer. Unutra su bile dječije igračke, slatkiši, četkice za zube i nekoliko novih pidžama.
„Svake godine putujemo po nekoliko zemalja“, objasnila je. „Sve hotelske proizvode koje ne potrošimo skupljamo i nosimo u jedno prihvatilište za žene i djecu.“
Odjednom mi je bilo neprijatno što sam pomislio da jednostavno uzimaju stvari zato što su besplatne.
„Znači sve ovo nosite njima?“
„Da. Nekome jedna mala bočica šampona ne znači ništa, ali ljudima koji su ostali bez svega znači mnogo.“
Pružio sam im suvenire koje sam donio.
Tada mi je jedna od njih rekla:
„Zapravo, htjele smo danas razgovarati s upravnikom.“
„Zašto?“
Izvadila je fotografiju prihvatilišta i pokazala mi nekoliko djece.
„Želimo pitati da li bi hotel mogao donirati proizvode koji ostanu neiskorišteni.“
Ideja mi se dopala i odmah sam pozvao direktora.
Kada je čuo njihovu priču, pristao je da pomogne.
Ali onda je zastao i pogledao fotografiju koju su donijele.
„Čekajte… odakle vam ova fotografija?“
Jedna dama mu je objasnila naziv prihvatilišta.
Direktor je problijedio.
„Ja poznajem ovo mjesto.“
„Kako?“
Sjeo je i nekoliko trenutaka ćutao.
„Zato što sam kao dijete nekoliko mjeseci živio upravo tamo.“
U sobi je nastala potpuna tišina.
A ono što nam je zatim ispričao objasnilo je zašto je već sljedećeg jutra donio odluku koja je iznenadila cijelo osoblje hotela…