Jedne večeri smo bili sami kod mene. Večerali smo, pustili muziku i sve je djelovalo potpuno normalno.
A onda me je pogledala i rekla:
„Moram ti priznati nešto što nikome prije nisam rekla.“
Pomislio sam da će mi ispričati neku tajnu iz prošlosti.
Umjesto toga, rekla je da je privlače neobične situacije — ali ne ono što sam prvo pomislio.
„Volim da glumimo da se prvi put upoznajemo“, rekla je.
Nasmijao sam se.
„Kako misliš?“
Objasnila mi je da želi da se ponekad nađemo u restoranu ili hotelu, sjednemo za različite stolove i ponašamo se kao potpuni stranci.
Meni je to djelovalo bezazleno, pa sam pristao.
Prvih nekoliko puta bilo je čak zabavno.
Ali onda je počela insistirati da uvijek idemo u isti hotel.
„Zašto baš tamo?“ pitao sam.
„Sviđa mi se atmosfera.“
Jedne večeri stigao sam ranije. Dok sam čekao u predvorju, recepcioner me pogledao i rekao:
„Opet čekate onu gospođu?“
Zbunio sam se.
„Kako znate?“
Čovjek je shvatio da je rekao nešto što nije trebalo.
„Pa… vi često dolazite zajedno.“
„Ovo mi je tek treći put ovdje.“
Odjednom je zaćutao.
Tada sam ga direktno pitao:
„Koliko dugo ona dolazi ovdje?“
Nije želio odgovoriti.
Ali izraz njegovog lica bio mi je dovoljan.
Kada je djevojka stigla, nisam joj ništa rekao. Odigrali smo našu malu igru kao i uvijek.
Kasnije, dok je bila u kupatilu, na stolu je ostavila telefon.
Ekran se upalio.
Stigla je poruka:
„Večeras ista soba kao prošli put?“
Pošiljalac nije bio nepoznat muškarac.
Bila je žena.
Kada se vratila, pokazao sam joj poruku.
Problijedjela je.
„Vrijeme je da mi kažeš šta se zapravo događa.“
Sjela je na krevet i dugo ćutala.
A onda je izgovorila:
„Ovo nije počelo sa tobom.“
Otključala je telefon i pokazala mi fotografiju snimljenu u istom hotelu prije četiri godine.
Kada sam vidio ko stoji pored nje, shvatio sam da njen „fetiš“ nije bio ni približno najveća tajna koju je skrivala…