Godinama nisam razmišljao o tim posjetama. Deda je umro dok sam još bio mlad, a njegova kuća je dugo ostala zaključana.
Jednog dana roditelji su odlučili da je konačno ispraznimo.
Dok sam pregledao stare stvari, pronašao sam malu drvenu kutiju. Unutra su bile fotografije, pisma i nekoliko požutjelih papira.
Na jednoj fotografiji bio sam ja kao dječak, sa čašom soka od grožđa u ruci.
Okrenuo sam fotografiju.
Dedinim rukopisom pisalo je:
„Za mog malog junaka. Da nikada ne zaboravi naše subote.“
Nasmiješio sam se, ali onda sam među papirima pronašao medicinski nalaz.
Na njemu je bilo moje ime.
„Mama, zašto je deda imao moje nalaze?“
Majka je problijedila.
Sjela je i dugo ćutala.
„Zato što si kao mali imao zdravstveni problem o kojem ti nikada nismo pričali.“
Objasnila mi je da sam sa sedam godina morao redovno uzimati određeni lijek, ali sam svaki put odbijao čim bih vidio kašiku ili tabletu.
„Kakve to veze ima sa dedom?“
Majka se nasmiješila kroz suze.
„On je jedini pronašao način da te nagovori.“
Tada sam shvatio.
Sok od grožđa nije bio nikakva čudna dedina tajna. Davao mi ga je poslije terapije jer je znao da ga obožavam i da ću zbog toga bez straha dolaziti kod njega.
Ali u kutiji je bilo još jedno pismo.
Na njemu je pisalo:
„Otvoriti kada bude dovoljno odrastao da sazna zašto sam ga toliko često vodio kod sebe.“
Otvorio sam ga.
Prve dvije rečenice potpuno su promijenile ono što sam cijelog života mislio o svom djedu…