Svake subote naš komšija kosio je travnjak tačno u 6:30 ujutru. Nije bilo važno da li je ljeto, proljeće, da li je prethodne noći padala kiša – čim bi došla subota, njegova kosilica bi nas probudila.
Jednog jutra više nisam mogao izdržati. Prišao sam ogradi i sasvim mirno ga zamolio:
– Komšija, možeš li makar subotom početi oko osam? Djeca spavaju, svi smo slobodni…
Pogledao me ozbiljno i kratko odgovorio:
– Ne mogu. Moram završiti prije sedam.
Nije želio ništa više da objasni.
To mi je bilo čudno. Počeo sam obraćati pažnju na njega i ubrzo primijetio još nešto. Svake večeri, tačno u osam, izlazio bi iza kuće noseći malu stolicu i odlazio do jednog ugla dvorišta koji je bio zaklonjen visokom živicom.
Tamo bi ostajao oko pola sata.
Jedne večeri radoznalost je pobijedila. Popeo sam se na malu šupu uz ogradu da vidim šta radi.
Očekivao sam svašta, ali ono što sam ugledao potpuno me posramilo.
Iza živice nije bilo ništa tajanstveno. Bila je mala drvena klupa, nekoliko cvjetova i fotografija žene.
Komšija je sjedio ispred fotografije i tiho pričao.
Sutradan sam ga sreo ispred kuće i nisam mogao da ćutim.
– Ko je žena na fotografiji? – pitao sam.
Dugo me gledao, a zatim rekao:
– Moja supruga. Umrla je prije tri godine.
Objasnio mi je da su zajedno živjeli više od četrdeset godina. Ona je obožavala njihovo dvorište, ali je posljednjih godina života bila teško bolesna i nije mogla izlaziti iz kuće.
Svake subote rano ujutru on bi pokosio travu, a ona bi u sedam sjela kraj prozora, otvorila ga i govorila:
– Nema ljepšeg mirisa od svježe pokošene trave.
Nakon njene smrti nastavio je isti ritual.
– Znam da nje više nema – rekao je – ali subotom u sedam želim da dvorište miriše isto kao kada je bila ovdje.
Ostao sam bez riječi.
A onda mi je objasnio i zašto svake večeri u osam sjedi iza živice. To je bilo vrijeme kada su njih dvoje četrdeset godina zajedno pili kafu.
Sljedeće subote kosilica me ponovo probudila u 6:30.
Ali ovog puta nisam bio ljut.
Skuvao sam dvije kafe, izašao u dvorište i sačekao da završi.
Kada je ugasio kosilicu, pružio sam mu jednu šolju i rekao:
– Komšija, ako nemaš ništa protiv, danas ćemo kafu popiti zajedno.
Pogledao me, nasmiješio se i samo rekao:
– Mislim da bi se i njoj to dopalo.