SLUČAJNO SAM OGREBALA ŠEFOV AUTO I PRIZNALA: Počeo je da viče, a onda je kolega rekao nešto zbog čega je odmah pocrvenio!

Jutros sam, žureći na posao, slučajno zakačila automobil na parkingu. Čim sam izašla iz auta, vidjela sam dugu ogrebotinu na vratima i odmah mi je bilo jasno da sam napravila štetu.

 

Nisam ni stigla da razmislim šta da uradim, kada je moj šef izletio iz zgrade.

 

„Ko mi je udario auto?!“ vikao je pred svima.

 

Bilo me je sramota, ali nisam željela da bježim od odgovornosti.

 

„Ja sam. Izvinite, nisam namjerno. Platiću popravku“, rekla sam.

 

Očekivala sam da će se naljutiti, ali nisam očekivala da će početi da me vrijeđa pred kolegama. Govorio je da sam nesposobna, da takvi ljudi ne treba ni da voze i da će me popravka „dobro naučiti pameti“.

 

Tada je naišao kolega Marko. Nekoliko trenutaka je gledao automobil, a zatim mirno rekao:

 

„Šefe, prije nego što nastavite da vičete, možda biste trebali pogledati snimak nadzorne kamere.“

 

Šef je odjednom zaćutao.

 

Marko je objasnio da je jutros stigao ranije i vidio nešto neobično. Otišli smo do obezbjeđenja i pregledali snimak parkinga.

 

Tada sam ostala bez riječi.

 

Na snimku se jasno vidjelo da sam svojim automobilom samo lagano dodirnula retrovizor. Ogrebotina zbog koje je šef napravio cijelu scenu već je bila na njegovim vratima prije nego što sam uopšte stigla.

 

A onda je Marko rekao:

 

„Ta ogrebotina je tu najmanje tri dana. Juče ste pričali da ne znate gdje ste je napravili.“

 

Šef je pocrvenio.

 

Shvatila sam da je pokušao da iskoristi moju grešku kako bih mu ja platila popravku stare štete.

 

Nastala je neprijatna tišina. Poslije nekoliko sekundi rekao je da je „vjerovatno pogriješio“ i pokušao da završi razgovor.

 

Ali tada sam ja prvi put skupila hrabrost.

 

„Za ono što sam zaista oštetila platiću. Ali tuđu štetu neću. A zbog načina na koji ste razgovarali sa mnom očekujem izvinjenje.“

 

Pred svim kolegama morao je da prizna da je pretjerao.

 

Na kraju se ispostavilo da na njegovom automobilu od mog dodira gotovo nije bilo nikakve štete.

 

Tog jutra sam naučila nešto mnogo važnije od pažljivijeg parkiranja: priznati svoju grešku je pošteno, ali to ne znači da treba dozvoliti nekome da vam pripiše i ono za šta niste krivi.

PROČITAJTE JOŠ:  DEČKO ME JE PONIO U SPAVAĆU SOBU PRED MOJIM RODITELJIMA: A onda je tata čuo njegovo PREZIME i otkrio tajnu staru 30 godina!