Sljedećeg jutra probudio sam se ranije nego obično. Sunce je tek počelo da ulazi kroz prozor, a iz kuhinje nisam čuo tatine uobičajene korake. Svakog jutra bi ustao prije svih, skuhao kafu i spremao se za posao.
Ustao sam iz kreveta i otišao do njegove sobe. Vrata su bila otvorena, ali njega nije bilo. Na krevetu je ostala samo njegova jakna koju je uvijek nosio.
„Mama, gdje je tata?“ pitao sam.
Mama je stajala u kuhinji i držala telefon. Vidio sam da plače.
Nije mi odmah odgovorila. Prišla mi je, zagrlila me i rekla da je tata rano ujutro dobio poziv. Njegov otac, moj djed, iznenada je završio u bolnici i tata je morao hitno da ode u drugi grad.
Odmah sam se sjetio prethodne večeri.
„Zbogom.“
Ta riječ mi je odjednom zvučala mnogo strašnije nego nekoliko sati ranije. Počeo sam da plačem jer sam pomislio da sam nekako predosjetio da će se nešto dogoditi.
Mama me smirivala i govorila da će tata uskoro doći.
Prošao je cijeli dan. Predveče smo začuli ključ u vratima. Potrčao sam prema hodniku i ugledao tatu. Izgledao je iscrpljeno, ali čim me je vidio, nasmiješio se.
Bacio sam mu se u zagrljaj.
„Tata, više ti nikada neću reći zbogom!“
Zbunio se, a onda se sjetio prethodne večeri.
Čučnuo je pored mene i rekao:
„Sine, jedna pogrešno izgovorena riječ ne može izazvati ništa loše. Ali zapamti nešto mnogo važnije – nikada ne odlazi od ljudi koje voliš ljut. Uvijek im reci da ih voliš.“
Djed se, srećom, oporavio i poslije nekoliko dana vratio kući.
Prošlo je mnogo godina od te večeri, ali tatine riječi nikada nisam zaboravio. I danas, kad završavam razgovor sa roditeljima, nikada ne kažem samo „ćao“.
Uvijek dodam:
„Volim vas. Čujemo se sutra.“