Umjesto toga, svakog jutra bi se obukao kao da ide na posao, izašao iz kuće u isto vrijeme i vraćao se kasno navečer.
„Nisam znao kako da ti kažem da sam dobio otkaz“, rekao mi je spuštene glave. „Mislio sam da ćeš se razočarati u mene.“
Pitala sam ga gdje je onda provodio sve te dane. Odgovor me je potpuno zbunio.
Nakon otkaza mjesecima je obilazio firme, slao prijave i išao na razgovore. Kada bi završio, sjedio bi u biblioteci ili kafiću i učio preko interneta. Govorio mi je da pokušava steći nova znanja kako bi pronašao bolji posao.
„Ali zašto si onda posljednjih sedmica dolazio tek navečer?“, pitala sam.
Tada je izvadio telefon i pokazao mi fotografije.
Radio je povremene fizičke poslove, pomagao jednom prijatelju u radionici i razvozio robu. Sve što bi zaradio stavljao je na naš zajednički račun kako ne bih primijetila da njegove redovne plate više nema.
Ostala sam bez riječi. Dva mjeseca sam vjerovala da svakog jutra odlazi u kancelariju, dok se on zapravo borio da sakrije koliko ga je otkaz pogodio.
„Nisam te varao i nisam radio ništa iza tvojih leđa osim što sam lagao gdje idem“, rekao je. „Bilo me sramota da ti kažem da sam ostao bez posla.“
Bila sam istovremeno ljuta i tužna. Nisam mogla prihvatiti da mi čovjek s kojim dijelim život nije vjerovao dovoljno da mi kaže istinu.
Te večeri razgovarali smo satima. Rekla sam mu da mi nije važno kakvu funkciju ima niti koliko zarađuje, ali da brak bez iskrenosti teško može opstati.
Nekoliko dana kasnije stigao mu je poziv iz firme u koju se ranije prijavio. Dobio je posao.
Kada mi je pokazao ugovor, prvi put poslije dugo vremena vidjela sam ga iskreno nasmijanog.
Zagrlila sam ga i rekla:
„Sljedeći put kad ti se život sruši, nemoj dva mjeseca glumiti da je sve u redu. Dođi kući i reci mi. Zato smo muž i žena.“
Tada sam shvatila da njegova najveća tajna nije bila druga žena, kako sam u prvi mah pomislila. Bila je to njegova sramota i strah da će u mojim očima vrijediti manje samo zato što je ostao bez posla.