Počela sam raditi kao konobarica u jednom poznatom kafiću u centru grada. Posao nije bio lak, ali sam ga brzo zavoljela. Svakog dana prolazilo je na desetine ljudi, pa sam vremenom naučila da ne obraćam previše pažnje na goste.
Ipak, jedan mladić mi je odmah privukao pažnju.
Imao je možda dvadesetak godina. Uvijek je dolazio sam, uredno obučen, sa skupim telefonom u ruci. Sjedao bi za isti šank i svaki put naručivao isto:
„Dva burbona, čista.“
Prvi bih stavila ispred njega, a drugi pored, za prazno mjesto.
Nikada niko nije došao da sjedne pored njega.
Mladić bi polako popio svoje piće, dok drugo ne bi ni dodirnuo. Nakon otprilike pola sata platio bi oba, ostavio pristojnu napojnicu i otišao.
To se ponavljalo skoro svakog dana.
Momci koji su često dolazili u kafić počeli su da ga zadirkuju.
„Vidi bogataša, opet časti nevidljivog prijatelja.“
„Šta je, pare nema gdje da potroši?“
Ponekad bih se i ja nasmijala njihovim komentarima. Mislila sam da je u pitanju neki čudan ritual razmaženog momka.
Jednog dana sam o njemu pitala starijeg kolegu koji je u tom kafiću radio godinama.
Kada sam mu objasnila na koga mislim, lice mu se potpuno promijenilo.
„Nemoj da mu se smiješ“, rekao mi je.
„Zašto?“
Pokazao je prema praznoj stolici pored mladića.
„Prije nekoliko godina na toj stolici sjedio je njegov stariji brat.“
Prestala sam da brišem čaše.
Kolega mi je tada ispričao cijelu priču.
Dvojica braće često su dolazila zajedno. Stariji brat je radio i praktično odgajao mlađeg jer su rano ostali bez oca. Kada bi dobio platu, dolazili bi upravo u naš kafić.
Stariji bi naručio dva burbona.
Mlađi tada nije pio alkohol, pa bi se šalio:
„Jednog dana kad porastem, popićemo zajedno.“
Ali taj dan nije došao.
Stariji brat je jedne večeri krenuo kući automobilom. Nekoliko kilometara od grada doživio je tešku saobraćajnu nesreću i poginuo.
Mlađi je tada imao sedamnaest godina.
Godinama kasnije, kada je napunio dvadeset, prvi put je došao sam u kafić i sjeo upravo na mjesto na kojem su nekada sjedili zajedno.
Naručio je dva burbona.
Jedan za sebe.
Drugi za brata koji nikada nije dočekao da ga popije sa njim.
Osjetila sam kako mi se grlo steže.
Odjednom mi više nije bio smiješan ni njegov skup telefon, ni odjeća, ni činjenica da svakog dana plaća piće koje niko ne popije.
Pogledala sam prema šanku.
Mladić je sjedio sam, kao i uvijek.
Ispred njega dvije čaše.
Jedna skoro prazna.
Druga netaknuta.
Tog dana, kada je krenuo da plati, rekla sam:
„Drugo piće je na račun kuće.“
Zbunio se.
„Zašto?“
Pogledala sam praznu stolicu pored njega.
„Za tvog brata.“
Nekoliko sekundi nije rekao ništa.
Onda je spustio pogled i jedva primjetno se nasmiješio.
„Znači, ispričali su ti.“
Klimnula sam glavom.
Uzeo je jaknu, a prije nego što je izašao rekao je:
„Ljudi misle da dolazim ovdje zato što ne mogu da ga pustim. Nije to. Samo ne želim da zaboravim obećanje koje smo dali jedan drugom.“
Od tada mu se više niko od zaposlenih nije smijao.
A ja sam naučila nešto što nikada nisam zaboravila:
Nikada ne znaš kakvu priču nosi čovjek kojem se smiješ. Ono što nama izgleda čudno, nekome može biti posljednja veza sa osobom koju je volio.