Evo cijele priče kao nastavak:
…svog tatu kako sjedi na ivici kreveta, dok je mama ležala pored njega i držala se za stomak.
Odmah sam pomislila da nešto nije u redu.
„Mama, šta ti je?!“ viknula sam i utrčala u sobu.
Oboje su se toliko iznenadili da nekoliko sekundi nisu znali šta da kažu.
Mama je onda počela još glasnije da se smije.
Da — zvukovi koje sam čula bili su zapravo njen smijeh.
Tata je pokušavao da joj ispriča neku priču sa posla, ali je toliko loše imitirao jednog kolegu da mama nije mogla da prestane da se smije.
„A šta ti radiš kod kuće ovako rano?“ upitao me tata.
Objasnila sam da nam je posljednji čas otkazan.
Tada sam ih pogledala i shvatila koliko sam glupu priču već napravila u svojoj glavi.
Ali ono što me je još više iznenadilo bilo je kako mama gleda tatu.
Godinama sam se pitala šta ona vidi u njemu. Meni je bio običan tata — čovjek koji se udebljao, kome je kosa počela da sijedi i koji nikada nije mnogo mario za svoj izgled.
Ali mama ga je gledala kao da je najzgodniji čovjek na svijetu.
Kasnije sam je, kada smo ostale same, konačno pitala:
„Mama, mogu nešto da te pitam? Šta si ti zapravo vidjela u tati kada ste se upoznali?“
Nasmijala se.
„Isto što vidim i danas.“
„A šta je to?“
„Čovjeka pored kojeg mogu biti ono što jesam. Čovjeka koji me nasmijava kada mi je najteže, koji me nikada nije ostavio samu kada mi je bio potreban i kojem vjerujem.“
Zatim je dodala:
„Ljepota ti privuče pogled. Ali nije ona razlog zbog kojeg sa nekim ostaneš dvadeset godina.“
Tog dana sam prvi put prestala da gledam svoje roditelje samo kao mamu i tatu.
Shvatila sam da su prije mene bili dvoje ljudi koji su se zaljubili — i da su, poslije svih tih godina, još uvijek birali jedno drugo.
A odgovor na pitanje kako je moj tata „osvojio“ moju mamu odjednom mi je postao potpuno jasan.
Nije je osvojio izgledom. Osvojio ju je načinom na koji se prema njoj ponašao.