Kada sam sutradan otišao da vidim kćerku, odmah sam primijetio da nešto nije u redu. Bila je uplakana i na stolu su ispred nje stajali papiri sa fakulteta.
„Tata, moram nešto da ti kažem.“
Sjeo sam pored nje.
„Mama ti nije rekla cijelu istinu.“
Objasnila mi je da njen očuh uopšte nije namjeravao platiti fakultet. Nakon što je posljednjih godina imao problema u poslu, njegova finansijska situacija više nije bila ni približno onakva kakvom ju je moja bivša žena predstavljala.
„Ali to nije najgore“, rekla je.
„Šta može biti gore?“
Spustila je pogled.
„Mama je novac koji si mi slao posljednjih deset godina trošila na druge stvari.“
Zaledio sam se.
Od razvoda sam svakog mjeseca uredno slao novac za kćerku, a uz to sam posebno odvajao i za njeno buduće školovanje.
„Kako znaš?“
Izvadila je nekoliko bankovnih izvoda.
„Pronašla sam ih slučajno.“
Prema papirima, dio novca je završavao na računu njenog očuha.
Bio sam bijesan.
Ali kćerka me uhvatila za ruku.
„Tata, nemoj praviti svađu. Ja ne želim njihov novac.“
„A fakultet?“
Tada se prvi put nasmiješila.
„Dobila sam stipendiju.“
Nisam mogao vjerovati.
„Pun iznos?“
Klimnula je glavom.
„Sve četiri godine.“
Zagrlio sam je toliko jako da sam jedva zadržao suze.
„Zašto mi onda mama traži polovinu školarine?“
„Ne znam. Zato sam željela da dođeš.“
U tom trenutku otvorila su se vrata.
Ušla je moja bivša žena.
Kada je ugledala bankovne izvode na stolu, potpuno je problijedjela.
„Odakle ti to?“
Kćerka ju je pogledala.
„Mama, vrijeme je da tati kažeš gdje je završio novac koji je deset godina slao za mene.“
Bivša je ćutala.
A onda je njen sadašnji muž ušao iza nje i rekao:
„Ne mora ona ništa da ti kaže. Ja ću.“
Iz torbe je izvadio fasciklu i stavio je ispred mene.
Kada sam otvorio prvu stranicu, ugledao sam svoje ime na dokumentu koji nikada u životu nisam potpisao.
Tada sam shvatio da priča nije bila samo o nestalom novcu za kćerku…