Znam da se mnogi druže sa mnom zato što sam bogat. To mi nikada nije predstavljalo veliki problem. Svjestan sam toga i odavno sam naučio da razlikujem ljude koji su uz mene zbog mene od onih kojima je važan moj novac.
Postoji, međutim, jedan čovjek u kojeg nikada nisam sumnjao.
Moj najbolji drug.
Poznajemo se skoro cijeli život. Odrasli smo zajedno i prošli svašta. On nikada nije dozvoljavao da ja plaćam njegove račune samo zato što imam više novca.
Radi za oko 600 eura mjesečno. Kada nema novca, jednostavno neće izaći na piće.
Kažem mu:
– Hajde, ja častim.
A on odgovori:
– Kad budem imao, izaći ćemo. Ne trebaš ti mene izdržavati.
Čak i kada sam ga pitao da mi bude kum, morao je podići kredit kako bi pokrio svoje troškove. Nudio sam mu da mu pomognem, ali nije htio ni da čuje.
Uvijek mi je govorio:
– Ako mi jednog dana stvarno bude trebala pomoć, tražiću je. Do tada me pusti da sam brinem o sebi.
Poštovao sam to.
Prije tri dana pozvao me na roštilj kod njega. Kada sam stigao, odmah sam primijetio da nešto nije u redu. Bio je neobično tih.
Poslije večere rekao je:
– Moram nešto da te pitam, ali obećaj da se nećeš naljutiti.
Pomislio sam da mu konačno treba novac.
– Reci koliko ti treba – odgovorio sam.
Odmah je odmahnuo glavom.
– Nije novac.
Izvadio je iz džepa malu kutiju i spustio je na sto.
Otvorio sam je.
Unutra je bio stari ručni sat.
Prepoznao sam ga istog trenutka.
Bio je to sat mog pokojnog oca koji sam izgubio prije skoro dvadeset godina.
Nisam mogao vjerovati svojim očima.
– Odakle ti ovo?!
Spustio je pogled.
Ispričao mi je da smo kao klinci jednog dana bili na rijeci. Skinuo sam sat i ostavio ga na kamenu. Kada smo otišli, zaboravio sam ga. On se kasnije vratio, pronašao ga i ponio kući s namjerom da mi ga sutradan vrati.
Ali te večeri njegov otac je ostao bez posla. U kući nisu imali gotovo ništa.
Njegova majka je pronašla sat i prodala ga.
Godinama ga je grizla savjest, iako je tada bio samo dječak.
Prije nekoliko mjeseci slučajno je na internetu ugledao isti sat kod jednog kolekcionara. Prepoznao je ogrebotinu na poleđini koju smo napravili kao djeca.
Štedio je mjesecima.
Radio vikendom.
Odrekao se izlazaka.
I konačno ga otkupio.
– Zbog ovoga nisam imao novca posljednjih mjeseci – rekao je. – Nisam htio da ti kažem dok ga ne vratim tamo gdje pripada.
Nisam znao šta da kažem.
Samo sam ustao i zagrlio ga.
Čovjek koji je imao najmanje novca od svih ljudi oko mene dao mi je nešto što niko drugi nije mogao kupiti.
Tada sam shvatio da bogatstvo nema mnogo veze sa stanjem na računu.
A prijatelja poput njega ne možeš kupiti ni za sav novac ovog svijeta.