Poruka je glasila:
„Nemoj mu prilaziti. Molim te, vrati se kući. Sve ću ti objasniti.“
Ruke su mi počele drhtati.
Podigla sam pogled prema muškarcu, ali on je već krenuo prema automobilu.
„Čekaj!“ povikala sam.
Zaustavio se.
Prišla sam mu i pokazala staru fotografiju svog brata koju sam godinama nosila u novčaniku.
„Poznajete li ovog čovjeka?“
Dugo je gledao fotografiju.
„Odakle vam ovo?“
„To je moj brat.“
Tada je potpuno problijedio.
„Moram da idem.“
Ušao je u automobil i odvezao se prije nego što sam uspjela išta više pitati.
Odmah sam nazvala majku.
„Ko je taj čovjek i zašto nosi bratovu jaknu?“
Sa druge strane čula sam samo tišinu.
„Mama?“
Počela je plakati.
„Dođi kući.“
Kada sam stigla, na stolu je stajala kutija koju nikada ranije nisam vidjela.
Unutra su bila bratova dokumenta, nekoliko fotografija i pisma.
„Odakle ti ovo?“
Majka je sjela.
„Tvoj brat nije samo nestao.“
Osjetila sam kako mi srce lupa.
„Šta to znači?“
„Nekoliko mjeseci nakon njegovog nestanka javio mi se.“
Nisam mogla vjerovati.
„Trinaest godina mi govoriš da ne znaš gdje je!“
„Molio me da nikome ne kažem.“
Izvadila je posljednje pismo.
Datum je bio od prije samo šest mjeseci.
„Znači živ je?“
Majka nije odgovorila.
Samo mi je pružila kovertu.
Na njoj je mojim bratovim rukopisom pisalo moje ime.
Otvorila sam je.
Prva rečenica glasila je:
„Ako ovo čitaš, vjerovatno si već srela čovjeka koji nosi moju staru jaknu.“
Zaledila sam se.
Nastavila sam čitati.
„Nemoj ga se bojati. On zna gdje sam bio svih ovih godina.“
Pogledala sam majku.
„Ko je taj čovjek?“
Spustila je glavu i rekla:
„On je razlog zbog kojeg se tvoj brat prije trinaest godina više nije mogao vratiti kući.“
A onda mi je pokazala fotografiju njih dvojice snimljenu samo nekoliko mjeseci ranije…