Sljedećeg dana sam otišla kod advokata.
Godinama sam štedjela svaki dinar koji mi je ostao nakon računa, a imala sam i stan koji sam naslijedila od svojih roditelja. Do tada sam bila uvjerena da će jednog dana sve pripasti mojoj kćerki.
Ali njene riječi su mi stalno odzvanjale u glavi:
„Rado ću te posjećivati u staračkom domu.“
Kod advokata sam promijenila testament.
Stan i najveći dio ušteđevine odlučila sam ostaviti organizaciji koja pomaže djeci bez roditeljskog staranja, a sebi sam rezervisala dovoljno novca da jednog dana mogu platiti kvalitetan dom ili pomoć u vlastitoj kući.
Kćerki nisam rekla ništa.
Nekoliko mjeseci kasnije slučajno je pronašla kopiju testamenta među mojim dokumentima.
Odmah me je nazvala.
„Mama, šta je ovo?“
„Moj testament.“
„Znači meni nećeš ostaviti stan?“
„Dušo, rekla si da ne možeš brinuti o meni kada ostarim. Razumijem. Zato sam odlučila da ni ja ne računam na tebe i da sama obezbijedim svoju starost.“
Nastala je tišina.
„Ali ja sam ti kćerka!“
„A ja sam ti majka.“
Spustila je slušalicu.
Tri dana se nije javljala.
Onda se pojavila pred mojim vratima uplakana.
„Mama, nisam tako mislila. Samo sam se uplašila odgovornosti.“
Prvi put smo iskreno razgovarale o svemu.
Rekla sam joj da ne očekujem da žrtvuje svoj život zbog mene, ali da me zaboljelo što je tako lako odbacila mogućnost da mi jednog dana bude potrebna.
Zagrlila me je.
Pomislila sam da smo konačno riješile problem.
Ali pred odlazak me je iznenada upitala:
„Hoćeš li sada vratiti testament na staro?“
Tada sam shvatila da naš razgovor možda ipak nije bio samo o ljubavi i porodici.
Pogledala sam je i rekla:
„Ne još.“
Njen izraz lica se odmah promijenio.
A onda je izgovorila rečenicu zbog koje sam shvatila da je već mjesecima imala sasvim drugačiji plan za moj stan…